PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 5.
287
5
narav boje promišljali postaje jasno u trećem: »I doista je boja ili
na kraju ili je kraj; stoga su pitagorovci površje nazivali bojom.«
Ondje upućuje na to da su razmišljali na koji se način one mogu
vidjeti: »Tvrditi pak, poput starih, da su boje neka istjecanja i da
se zbog toga razloga dadu razabirati – besmislica je.«
I o okusu su raspravljali, kao što jasno stoji u četvrtom po-
glavlju: [233] »Nužno je pak da voda čak u samoj sebi ima rodove
okusā, koji se ipak ne mogu osjetiti zbog malosti, kao što veli Em-
pedoklo.« A da voda poprima okuse od zemlje nauk je starinaca:
»Stoga i mnogi od starih filozofa prirode kažu da je voda onakva
kroz kakvu zemlju prolazi, i to je u slanih voda najočitije.«
O osjetu mirisa također su ponešto prenijeli, što je bjelodano
u 5. poglavlju: »Nekima se pak čini da je miris dimno ispara-
vanje koje je zemlji i zraku zajedničko, i u tome su glede mirisa
svi suglasni. Stoga je i Heraklit ovako rekao: da su sva bića dim,
nosnice bi ih svakako razaznavale.«
Bavili su se također disanjem, što i sâm spominje na početku
knjige koja je po njemu dobila naslov: »I doista je od prethodnih
filozofa prirode tek nekolicina progovorila o disanju; ipak radi
čega ono postoji u životinjā jedni nisu ništa rekli, drugi su pak
10
15
20
