Uloga Hermesu Trismegistu i Zoroastru pripisanih spisa
XXXVIII
Bog je određen kao samo dobro i lijepo, kao blaženstvo i mud-
rost.
U raspravi o teologiji vrlo je značajan dio treće knjige onaj
u kome Petrić iznosi Hermesov nauk o Bogu kao Ocu i Sinu
– Riječi (
λόγος υἱὸς θεοῦ
) »čije je jedinstvo život«, iz
Poiman-
dra
. To je upravo onaj dio hermetičkog
Corpusa
, na koji će se
pozivati svi renesansni filozofi koji su uvažavali Hermes Tris-
megista kao autoritet, a na kojem se temeljilo dokazivanje
sukladnosti hermetičkog i kršćanskog nauka. Upravo na tom
mjestu
Poimandra
naime izričito se govori o Logosu kao o Sinu
Božjem.
33
Neposredno nakon ovog izvoda iz hermetičkog traktata sli-
jedi, međutim, navod koji je mogao govoriti upravo protiv teze
o sukladnosti hermetičkog i kršćanskog nauka. Petrić, naime,
navodi iz
Poimandra
kako je »Um Bog, koji postoji kao muško-
žensko, kao život i svjetlo« i preko toga prelazi bez komentara.
Valja napomenuti kako se pritom u hermetičkom traktatu radi
o određenju božanstva preuzetom iz gnostičke tradicije, što je
bilo teško uskladivo s kršćanskim poimanjem Boga. Petrić, me-
đutim, u vezi s tim dijelovima hermetičkih traktata ne iznosi
nikakve kritičke opaske. Slično je s nastavkom Hermesova go-
vora o Bogu u istom traktatu. Ovaj izjavljuje kako je »Sve puno
Boga« i kako »Bog prodire kroza sve« i kako se »sam pokazuje
kroza sve«.
Na kraju ove rasprave Petrić ističe kako je i prema Herme-
sovu mišljenju
tvorac svega ujedno i uzrok kretanja i to ne samo
kretanja prvog nego svih nebesa, kako proizlazi iz
Poimandra
.
O Božjim imenima navodi prema petom hermetičkom trak-
tatu (
Hermes sinu Tatu
) kako, po Hermesovu mišljenju, Bogu
pripadaju sva imena. Zanimljivo je da pritom propušta navesti
tvrdnju koju Hermes usto iznosi da Bog nema nijednog imena
33
Poimander
nije slučajno smatran najznačajnijim hermetičkim trakta-
tom, po kojem se onda najčešće nazivala i čitava zbirka hermetičkih trak-
tata
Corpus hermeticum
. Upravo na tom traktatu, naime, renesansni novo-
platoničari temeljili su tezu o sukladnosti platoničke tradicije i kršćanskog
nauka.
