Uloga Hermesu Trismegistu i Zoroastru pripisanih spisa
XXVIII
u posveti
Nove sveopće filozofije
papi Grguru XIV.) i »platoničkih«
filozofa (pri čemu misli na pripadnike novoplatoničke škole, pri-
je svega Plotina i Prokla), već i na ugled filozofa »platoničara«,
svojih suvremenika (prije svega Ficina, zahvaljujući kojemu se i
upustio u studij Platonove filozofije) te Pica della Mirandole, koji
su svi odreda uvažavali ugled Hermesa i Zoroastra.
16
Upravo su posljednja dvojica filozofa, predstavnici Platonič-
ke akademije u Firenzi i možda najznačajniji predstavnici rene-
sansnog novoplatonizma, zaslužni za uspostavljanje genealogije
drevne teologije, premda interes za Hermesove spise i
Kaldejska
proroštva
oživljava već dolaskom bizantskih intelektualaca u Ita-
liju, točnije na koncile pomirenja u Ferrari i Firenzi 1438./39. Već
u djelima Nikole Kuzanskog, koji je s njima surađivao, nalazimo
brojne izvode iz
Asklepija,
djela pripisanog Hermesu Trismegi-
stu. Presudnu ulogu u recepciji Hermetičkih spisa imao je Mar-
silio Ficino, koji ih je preveo na latinski na zahtjev Cosima de
Medici, a izvode je iz tih spisa navodio obilno u svojim djelima
i komentirao ih (pritom je napose značajan njegov
Argumentum
in Mercurium
u
drugom svesku
Opera omnia
). Osim toga Ficino
je uspostavio genealogiju drevnih teologa. Prema toj genealogiji
na prvom mjestu je Zoroaster, kojega slijede Hermes Trismegist,
Orfej, Aglaofem, Pitagora, i napokon, kao posljednji predstav-
nik te skupine Platon, kojega renesansni filozofi drže jednim od
drevnih teologa. Ono što pripadnici Platoničke akademije u Fi-
renzi drže odredbenim za spise drevne teologije jest povezivanje
filozofije s pobožnošću, zahvaljujući čemu onda dokazuju vezu
između Platonove »pobožne« filozofije i kršćanskog nauka. Tu je
ujedno prisutno nastojanje oko povezivanja filozofije i teologije,
oko pomirenja razuma i vjere. Ficino, na primjer, svoju filozofiju
hoće ustrojiti kao jednu »docta religio«, kao jednu »religio men-
tis« ili kao »pia philosophia«.
16
Usp. F. Purnell,
Das Ende des Hermetismus. Historische Kritik und neue
Naturphilosophie in der Spaetrenaissance
, (ur. M. Mulsow), Tübingen, 2002.
Purnell u tekstu pokazuje da je i Angeluccijevu i Becanusovu osporavanju
Hermesova i Zoroastrova autoriteta prethodio Gilbert Genebrard, autor
djela
Chronographia
objavljenog 1567., koji
Corpus hermeticum
datira u hele-
nističko razdoblje.
