Petrićev platonizam u
Peripatetičkim raspravama
XVIII
Ne smije se zaboraviti da se, boreći se protiv Aristotela, Pe-
trić zapravo bori protiv službene interpretacije uloge filozofije u
kršćanstvu s konzekvencijama za interpretaciju kršćanske vjere
kakvu je nametnula Tomina hermeneutika, što je, uostalom, i do-
velo Petrića do problema koje je imao s Inkvizicijom.
Metoda kojom Petrić analizira Aristotelov tekst u drugom,
trećem i četvrtom svesku
Discussiones peripateticae
je sljedeća. U
svakoj knjizi ima po jednu filozofski značajnu temu kojom se
bavi: npr. u 1. knjizi 2. sveska (kao i u 4. knjizi 3. sveska) bavi se
logikom, tj. dijalektikom. U 1. knjizi 2. sveska, budući da je cijeli
svezak naslovljen »Concordia«, prvo relativno dugačkom argu-
mentacijom obrani stav da je ono što se u aristotelovskoj tradiciji
naziva logika isto što je i kod Platona i platonske tradicije dija-
lektika. Duljina te argumentacije pomalo začuđuje budući da je
u 16. stoljeću bilo prilično uobičajeno poistovjećivati dijalektiku
i logiku – to je bio tad još jedan
locus communis
: no to poistovje-
ćenje je Petriću potrebno sasvim nedvojbeno postaviti da bi na
temelju tog razumijevanja mogao razviti svoju
scientia de ente
, tj.
svoje razumijevanje metafizike koja se bavi ne samo prvom ka-
tegorijom, tj. supstancijom, već svim ostalima isto tako. Zatim
prolazi kroz pojedine kategorije:
qualitas, quantitas
,
relatio
itd. te
pri svakoj pojedinoj kategoriji pronalazi izvore koji su, prema
Petrićevu mišljenju, prethodili Aristotelu i od kojih je Aristotel
zapravo prepisao svoje opise. Sve što je kod Aristotela dobro,
dobro je zato što je to prepisao od starijih filozofa i teologa, a da
pritom zapravo i nije razumio visoku važnost njihovih nauka.
Dakle, Petrić, da bi pokazao minornost Aristotela spram Pla-
tona i platonske tradicije, poseže za dvjema tehnikama. Prva je
usporedba radi prokazivanja Aristotelova plagiranja: kako bi
pokazao da je Aristotel plagijator (ili u najmanju ruku sasvim ne-
originalan mislilac koji najvrednije ideje uzima od drugih, a da ih
pritom baš i ne razumije najbolje), na mnogim će mjestima navo-
diti Aristotelov tekst i netom kasnije navesti tekst nekog »stari-
jeg« autora o istom predmetu koji je, prema Petrićevu mišljenju,
gotovo istovjetan Aristotelovu. Samo uzgred budi spomenuto:
jasno je da vrlo često Petrićevi izvori nisu stariji od Aristotela,
pogotovo u slučaju
prisci theologi
, Dionizije Areopagita, Orfej
