Petrićev platonizam u
Peripatetičkim raspravama
XV
su – slično njemu – uspoređivali tu dvojicu filozofa, preferirajući
Platona nad Aristotelom (prije svega G. Pleton i donekle M. Fici-
no). Da bismo shvatili zašto Petrić naglašava jednu, a prešućuje
drugu struju, moramo promotriti osobitosti Petrićeva pristupa
usporedbi.
Petrić se od prethodnika razlikuje u dva momenta. Prvi je
taj da se ne ograničuje samo na iznalaženje suglasja između Pla-
tona i Aristotela, već pokazuje da je Aristotelov nauk sadržan u
učenjima filozofa puno starijih od Platona. Ta Petrićeva namjera
potpuno odgovara njegovu općenitom stavu prema kojemu je je-
dina vrijedna filozofija ona koja počiva na platonovskoj
tradiciji
,
a koja započinje silaskom Noe s Korablje te traje sve do njegovih
dana. Pritom bi bila akademska sitničavost zamjeriti Petriću dija-
kronijske netočnosti.
10
Važno je istaknuti da Petrić, u onovreme-
nom kontekstu i s obzirom na filološki aparat koji mu je stajao na
raspolaganju, tim autorima pristupa što je moguće intelektualno
poštenije, njegova kronologija, koliko god nam se s današnjeg
očišta činila promašenom, nije proizvoljna, već se Petrić doista
trudi argumentima pokazati zašto uzima baš te autore. Ovdje
nije mjesto detaljnije ulaziti u tu diskusiju; dovoljno je, primje-
ra radi, naznačiti da je Petrić, čitajući oba spisa pripisana Arhiti,
među tim spisima uočio značajne doktrinarne razlike te na te-
melju dotjeranosti jednog i jednostavnosti drugog zaključio da
10
Primjerice, to da drži da je Arhitin spis
O univerzalnom govoru
(ili
O kategorijama
) bio uzorom Aristotelovim
Kategorijama
,
što je historijski
nemoguće, budući da jeArhitin spis nastao barem tristotinjak godina nakon
Aristotelova. Radi se o spisu napisanomna (pseudo)dorskomdijalektu pod
naslovom Περὶ τῶ καθόλου λόγω koji se može prevesti i kao
O kategori-
jama
, detaljnije o tome v. Thomas Alexander Szlezák,
Pseudo-Archytas über
die Kategorien: Texte zur griechischen Aristoteles-Exegese
, (Berlin: de Gruyter),
1972. Ili to što je Petrić, vjerojatno, izmislio još jednog Arhitu, onog kojega
naziva »starijimArhitom« (
Archytas senior
), filozofa čiji je navodni spis pod
naslovom ᾿Αρχύτου Καθολικοὶ λόγοι δέκα Petrić mogao poznavati samo
preko opskurnog izdanja
Archytae Tarentini Decem praedicamenta Domeni-
co Pizzimentio Vibonensi interprete
, dakle u izdanju Domenika Pizzimentija
iz godine 1561. i tiskanog u Veneciji. Detaljnije o tome vidi u Luc Deitz,
»Francesco Patrizi da Cherso’s Criticism of Aristotle’s Logic«,
Vivarium
, sv.
45, 2007, str. 113–124, ovdje str. 118–119.
