Petrićev platonizam u
Peripatetičkim raspravama
XVII
»Filologičnost« Petrićeva pristupa očituje se isto tako i u
tome kako pristupa Aristotelovoj filozofiji. Za razliku od većine
svojih suvremenika, koji rijetko i, ako da, onda ponajviše preko
skolastičke tradicije, navode Aristotelove riječi, Petrić isključivo
poseže za originalom. Njemu je stalo da dođe do
izvornog
Ari-
stotela, da analizira što je
zapravo
Aristotel želio reći, lišeno
povijesnih i interpretativnih slojeva. Petrić se primjerice žali da
u njegovo doba: »Mnogi običavaju iz dvije ili tri Aristotelove
rečenice izmisliti cijeli nauk. No, među onima koji su to sačinili
nisam vidio nikoga tko bi uzeo sva [Aristotelova] djela.«
14
Petrić
isključivo citira izvorni Aristotelov tekst, zaključuje o njemu,
pronalazi unutrašnja proturječja, itd. No tu ne smijemo upasti
u zamku da pomislimo kako je Petrićev pristup tekstu »objekti-
van« u današnjem značenju pristupanja tekstu; njegovo vraćanje
na izvoran Aristotelova tekst nije motiviran težnjom da razumije
Aristotela onako kako je Aristotel razumio sam sebe, već nastu-
pa u ime istine, njegova je »objektivnost« u tome da, zastupajući
izvantekstualnu istinu, mora nastupiti
cum ira
et studio
– Petri-
ća, gotovo bismo mogli osjetiti, ljuti Aristotelova »neispravnost«
i »neistinitost«. Petriću je stalo do istine stvari, a ne istine teks-
ta.
15
Pa i onda kad prividno »objektivno« razlaže peripatetičku
»sektu« i njihove misli, Petrić nije motiviran »objektivnom« povi-
jesnom spoznajom: u svojem pokušaju rekonstrukcije povijesne
geneze kulta Aristotelove ličnosti – upravo time što je to
povijesni
slijed – Petrić želi naglasiti proizvoljnost i »slučajnost« cijelog tog
»peripatetičkog društva«.
14
Discussiones peripateticae
, str. 173: »Solent quidem plerique ex du-
obus, vel tribus Aristotelis dictis dogma integrum fabricare. Ex omnibus
tamen qui construxerit, neminem vidi.«
15
U 13. knjizi 1. sveska
Discussiones peripateticae
Petrić razlikuje šest
stupnja istine: 1. rerum ipsarum veritas; 2. veritas perceptionis ac cogniti-
onis; 3. veritas rationis ac dianoeae; 4. veritas habituum (intellectus, sapi-
entia, scientiae, prudentia, ars – one sve moraju biti istinite dok opinio et
existimatio mogu biti istinite i lažne); 5. veritas sermonis, 6. veritas scrip-
torum. (Petrić vjerojatno na tragu Platonova ezoterijskog nepisanog učenja
kao i Platonove eksplicitne kritike napisane riječi razlikuje razinu »istine
izgovorene riječi« i »istinu napisana teksta«.) Kao što se vidi, na vrhu je
»istina samih stvari«, dok je na dnu »istina teksta«.
