Petrićev platonizam u
Peripatetičkim raspravama
XIII
jednog od najznačajnijih renesansnih filozofa platoničara, on
sam rijetko ima samosvjedočanstva u čemu bi se njegova pri-
padnost toj tradiciji sastojala.
5
Za njega platonizam je kontinu-
irani i neprekinuti slijed istinitih nauka koji se proteže od Noe
preko Zoroastra, Hermesa Trismegista, pitagorovaca, Platona,
Plotina pa sve do njegovih dana. Stoga njega ne zanima rekon-
strukcija Platona radi razumijevanja onoga što je
Platon
mislio,
on spram Platona i platoničara prvenstveno nema historijski
odmak, već se njima bavi radi spoznaje istine – koju je najbolje
dohvaćala upravo platonska tradicija. Njemu platonizam jest
spoznaja istine. Nasuprot tomu aristotelizam predstavlja svo-
jevrsnu dekadenciju, odmetništvo s obzirom na filozofiju »sta-
rih«.
Petrićev se platonizam razlikuje koliko od firentinskog fi-
činovskog platonizma, toliko i od konkordističkog platonizma,
kakvog je zastupao Giovanni Pico della Mirandola, a ponajviše
od platonizma u suvremenoj uporabi tog pojma, kao filozofskog
pravca koji se oslanja na Platonov nauk. Od tradicije konkordi-
stičkog platonizma, kojemu je najvažnija preokupacija bila po-
mirba platonizma, aristotelizma i kršćanstva (takav pristup antič-
kim filozofijama nije bio tipičan samo za Italiju
6
), Petrić se znatno
razlikuje – što u prvi mah s obzirom na naslov sveska nije samo-
razumljivo. Konkordizam, kakvog su zastupali napose Giovanni
Pico della Mirandola i Agostino Steuco, svojevrsna je poglavita
metoda u službi »vječne filozofije« (
philosophia perennis
), pokuša-
ja stapanja najvećih filozofskih tradicija (posebice platonizma i
aristotelizma) u jedan jedinstven filozofsko-religijski sustav pod
5
Budući da takve informacije škrto i rijetko navodi, one se obično
ističu i navode. Tako je, primjerice poznat njegov sinoptički iskaz o cjelini
Platonova nauka s početka
Panarchia
: »Platon je […] postavio u stanovito
Jedno, koje naziva i Dobro, podrijetlo, održanje i povratak svih stvari. Kako
bi do njega došao, poslužio se trima metodama. Prvo negativnim putem u
Parmenidu
. Drugo analogijom sa Suncem u
Državi
. Treće s pomoću gibanja
u
Zakonima.
«
Nova sveopća filozofija
, Panarchia, str. 1.
6
Poznata je formula Erazma Roterdamskog »Sveti Sokrate, moli
za nas!« (»Sancte Socrate, ora pro nobis!«) kao znakovito približavanje i
miješanje humanizma i kršćanstva u razdoblju renesanse.
