Petrićev platonizam u
Peripatetičkim raspravama
XII
ti nekoliko ključnih momenata svojega razumijevanja Petrićeva
pristupa aristotelovskoj tradiciji. Naime, budući da drugi svezak
Peripatetičkih rasprava
nosi naslov »Slaganje Aristotela i starih fi-
lozofa« nužno je razumjeti Petrićevo ishodište, koliko ono pozi-
tivno – njegovo prianjanje uz platonističku tradiciju, toliko i ono
negativno – njegovo opovrgavanje Aristotela.
Petrić je već u svoje doba bio na glasu po žestini napada na
Aristotela.
2
Ta odlika njegove filozofije nije mu samo priskrbila
probleme s Inkvizicijom i Indeksom zabranjenih knjiga,
3
već je
izazivala neodobravanje među suvremenicima koji čak i nisu bili
deklarirani aristotelovci.
4
Upravo s te pozicije – pozicije poku-
šaja radikalnog opovrgavanja Aristotelove filozofske vrijednosti
radi uspostave platonizma – moramo razumjeti intenciju drugog
sveska
Peripatetičkih rasprava
.
Što za Petrića znači platonizam i platonska tradicija? Iako
danas Petrića neupitno svrstavamo u platonsku tradiciju kao
te moju knjigu
Renesansne polemike s Aristotelom
, koja je u trenutku pisanja
ovog teksta u pripremi za tisak pri nakladi KruZak.
2
Valja napomenuti da se Petrić gotovo isključivo obračunava samo
s Aristotelom, dok o nasljedovateljima Aristotelove tradicije govori puno
rjeđe i bez dubljeg ulaženja u tekst. Onda kad se osvrće na aristotelovce,
ponajčešće piše u kontekstu toga da su s krivom pripisali Aristotelu ovo
ili ono otkriće.
3
O čemu detaljnije Stjepan Krasić, »Slučaj Petrić i stavljanje na indeks
zabranjenih knjiga njegova djela
Nova de universis philosophia
«,
Prilozi za
istraživanje hrvatske filozofske baštine
9–10, 1979, str. 85–111.
4
Najpoznatiji je primjer G. Bruna koji o Petriću ovako piše: »[Petrić,
taj] talijanski izmet od pedanta koji je zamrljao tolike bilježnice svojim
Discussiones peripateticae
. Svatko lagano vidi da on, jednostavno govoreći,
pokazuje mnoga svojstva neke divlje zvijeri i magarca. […] O njemu ne
možemo reći je li dobro ili loše razumio [Aristotela], već tek to da ga je
čitao i pročitavao, sašivao ga i rašivao i uspoređivao s tisućama drugih
grčkih autora, njegovih privrženika i protivnika; i na kraju se ponajviše
potrudio i to ne samo bez ikakva uspjeha, već također s velikom štetom.
Naime, tko želi vidjeti u kakvu ludost i nadutu ispraznost može strmo-
glaviti i potopiti pedanterijski pristup, neka samo pogleda tu knjigu prije
nego što nestane bez traga.« (Giordano Bruno,
Dialoghi italiani, dialoghi me-
tafisici e dialoghi morali
, G. Aquilecchia (ur.), Classici della filosofia, (Firen-
ze: Sansoni), 1958., str. 260–261.)
