Neposredna recepcija
Peripatetičkih rasprava
LII
O kojem se učenju međutim radi? Radi se o Petrićevu tuma-
čenju Aristotela. Jedan dio polemike vodi se oko interpretacije
sekundarnih izvora, odnosno Petrić i Angelucci u argumentaciji
posežu za istim izvorima, ali ih različito interpretiraju. Taj dio
polemike možda je zanimljiviji historičaru i filologu nego filo-
zofu. Bilo bi naravno moguće, pa i zanimljivo, izložiti i interpre-
tirati čija je interpretacija, Petrićeva ili Angeluccijeva, sličnija i
sukladnija suvremenoj. Filozofski je ipak zanimljivija bit nesla-
ganja (neovisno o suvremenim pozicijama). Ono o čemu se u toj
polemici radi jest odnos Aristotelove filozofije prema Platonu i
platoničkoj filozofiji, posebno odnos Aristotelove
Metafizike
pre-
ma Platonu.
Angelucci zastupa neki vid tradicionalne skolastičke inter-
pretacije, koja u Aristotelu vidi vrhunac svake znanosti, a u
Meta-
fizici
prototip i uzor svake prirodne teologije. Petrić u Aristotelu
vidi dvoje: ili plagijatora
14
, koji je prisvojio, ukrao tuđa učenja
(kritizirajući pritom njihove prave autore), ili ljubitelja mnije-
nja
15
, koji je filozofiju sveo na znanje o promjenjivom, prirod-
nom, stvorenom biću – ili filodoksiju. Što se
Metafizike
tiče, za
14
Usp. M. Muccillo, »La Storia della Filosofia presocratica nelle
Dis-
cussiones peripateticae
di Francesco Patrizi da Cherso«,
La Cultura,
1–2, XIII
(XCV), 1975. Teza da je Petrić smatrao kako je Aristotel plagirao svoje pret-
hodnike temelji se prije svega na naslovu i sadržaju ovog drugog sveska
Peripatetičkih rasprava
. Naime pojam
slaganj
e –
concordia
– koji se nalazi u
naslovu drugog sveska (Aristotelis et veterum philosophorum concordiam
continens) ironičkog je karaktera. Činjenica da se Aristotel slaže s prethod-
nicima, odnosno da iznosi i zastupa njihove teze znači, tako to prikazuje
Petrić, da ih je on od njih i preuzeo, ili – u drugoj formulaciji – da, nasuprot
Averoesovu shvaćanju, Aristotel ni u čemu nije bio prvi.
15
Usp. M. Girardi-Karšulin, »Petrićev pojam filodoksije«,
Filozofija i
filodoksija
(ur. Mihaela Girardi-Karšulin i Stipe Kutleša), Zagreb 2004, str.
117–123. Već u ovom II. svesku citira Petrić Platonovo mjesto iz
Države
gdje on nasuprot filozofima (ljubiteljima mudrosti) postavlja
filodokse
(φιλόδοξοι – ljubitelje mnijenja (PLATO R. 480a), usp. ovdje str. 100.14),
no to je razlikovanje još jače istaknuto u 4. knjizi III. sveska
Peripatetičkih
rasprava
(usp. Franciscus Patricius/Frane Petrić:
Discussionum peripateti-
carum
/
Peripatetičke rasprave
, Zagreb 2009. str. 138–139) u kojoj je Aristo-
telovo učenje odredio kao znanje o promjenjivom: kao mnijenje,
doxa
ili
filodoxia
, a nasuprot Platonovu znanju o onome nužnome, tj. znanosti.
