POVIJEST
379
Nijedna od triju mogućnosti nije podobna da filozofiju
smjesti u njenoj povijesti.
Ogledajmo ove mogućnosti da bi postalo jasno ne samo
to u čemu sustaju pojedini predstavnici misli (Dilthey,
Hegel-Heidegger, teistička filozofija povijesti) nego da bi po
stalo jasno kako filozofija sama sobom ne može riješiti pita
nje svoje geneze i povijesti.
Pođimo od određenja filozofije: filozofija je nastojanje
čovjeka da dospije u bit svega što jest i u njoj se kao u svom
zavičaju smjesti, jer prethodno nije u njoj, jer joj je otuđen.
Ad 1. Kad se filozofija shvati kao nastojanje č o v j e k a ,
a čovjek kao nešto u sebi z a t v o r e n o (imanentno), —
onda se povjesnost čovjeka mora reducirati na vremenitost
u smislu p r o l a z n o s t i , jer čovjek kao č o v j e k nije
vječan, nego k o n a č a n , s mr t a n , n i š t a v a n . Zatvara
nje čovjeka u imanenciju čovjeka odbacuje sve vječno, nad-
vremensko, apsolutno. No, da sjenka-antiteza, »vječnog«, ne
bi i dalje ostala, potrebno je pripisati čovjeku ono što inače
ima »apsolut«. Tada je čovjek stvoritelj s a m o g s e b e
(Thomme se fait, Sartre; čovjek je svoja »pozicija«, Set-
zung, Jaspers; svoj »izbor«, »samoprihvaćanje«, »samo-
odlučivanje«, itd.). Shvaćajući samog sebe u prolaznosti, čo
vjek je bitno ili s u s t a j a n j e, ako ostaje misao apsoluta
kao pozadina (Kierkegaard-Jaspers), ili mu je osiguran sa
mo r e l a t i v a n uspjeh, ako iščezne misao na apsolut, a
ostaje prolaznost ( Gehlen, Plessner) ili je a p s o l u t n i
uspjeh, ako iščezne misao na apsolut, a ne ostaje vremenitost
u smislu prolaznosti, nego se čovjek shvati kao kontinuirani
niz prolaznosti s transcendentalnom strukturom (Dilthey,
Heidegger u svojoj I fazi). Tu se ne misli povjesnost čovjeka,
nego njegova »prolaznost«, »bačenost«, »ništavnost«, »relativ
nost«, »izlaženje iz povijesti«, »nedostatnost«, »ekscentrič
nost«, »nezavršenost«, »otvorenost« itd. Za ovu orijentaciju
filozofija se konstitutivno zatvara u svom nastojanju kao na
