PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 1.
13
20
15
25
10
5
zvati problemima. To su: o počelima prirodnih stvari, o zajednič-
kim akcidentima prirodnih stvari, o nebu, o elementima, o njiho-
vom djelovanju i trpnji, o isparavanju, o biljkama, o životinjama,
o duši. Tih devet pojedinih teorema trebat ćemo pažljivo raspra-
viti, ako nam život i slobodno vrijeme dopusti, da sa sigurnošću
bude poznato, kako je velik bio Aristotel, kako vrijedan divljenja,
kako je istinita i točna njegova prirodna filozofija, kako su joj se
oštroumnim proučavanjem i prosudbom divili bezbrojni njegovi
sljedbenici.
Između tih teorema prvo treba raspraviti ono što je Aristotel
stavio ispred ostalih <stvari> i što po složnom mišljenju čitave
peripatetičke škole i treba ići naprijed. To je naime teorem o poče-
lima. Aristotel ga je smatrao toliko važnim da je najviše rada i tru-
da utrošio upravo na motrenje, raspravljanje i pisanje o počelima.
Za dokaz te stvari neću nabrajati poglavlja u kojima je to slijedio
i kojih je bezbroj, nego će biti dovoljno da naznačim cijele knji-
ge koje se bave tim univerzalnim počelima, bilo da ih poučavaju,
bilo da ih osporavaju. To su 1. i 2. knjiga
Fizike
i 1., 7., 8., 12., 13.,
14. knjiga onih spisa koje zovu
Metafizika
. Među tim knjigama, u
većem dijelu 1. knjige
Fizike
i u gotovo cijeloj 1. knjizi
Metafizike
(nazovimo ju i mi) i u 13. i 14. osporavaju nam se neka počela.
Poučava nas se o nekim drugim počelima u nevelikom dijelu 1.
knjige
Fizike
, u čitavoj drugoj, i u čitavoj 7., 8. i 12. knjizi
Metafizi-
ke
, tako da je gotovo jednak broj knjiga koje Aristotel posvećuje
dokazivanju i osporavanju počelā. Dalje, u mnoštvu tolikih knjiga
raspravlja se samo o 15 teza. Osporavajućih teza ima sedam:
Prva je: da ne postoji jedno počelo, protiv Parmenida i Me-
lisa.
3
II. da počela nema beskonačno mnogo.
4
3
Usp. ARIST. Ph. 185a.4–10: ἡ γὰρ ἀρχὴ τινὸς ἢ τινῶν. ὅμοιον δὴ
τὸ σκοπεῖν εἰ οὕτως ἓν καὶ πρὸς ἄλλην θέσιν ὁποιανοῦν διαλέγεσθαι
τῶν λόγου ἕνεκα λεγομένων (οἷον τὴν Ἡρακλείτειον͵ ἢ εἴ τις φαίη
ἄνθρωπον ἕνα τὸ ὂν εἶναι)͵ ἢ λύειν λόγον ἐριστικόν͵ ὅπερ ἀμφότεροι
μὲν ἔχουσιν οἱ λόγοι͵ καὶ ὁ Μελίσσου καὶ ὁ Παρμενίδου· καὶ γὰρ ψευδῆ
λαμβάνουσι καὶ ἀσυλλόγιστοί εἰσιν·
4
Usp. ARIST. Ph. 185b.2–5: ὁ γὰρ τοῦ ἀπείρου λόγος τῷ ποσῷ
προσχρῆται͵ ἀλλ΄ οὐκ οὐσίᾳ οὐδὲ τῷ ποιῷ. εἰ μὲν τοίνυν καὶ οὐσία ἔστι
