POVIJEST
417
pošto ne svodi samo na suprotnost spram perioda Temistokla
i Ferikla).
HEGELOVA LOGI- A !Pak 3e radi trajnog i vječnog trebalo
KA I POVIJEST
da nestane prolazno i ništavno. — Na
kraju zapadnjačke filozofije Hegel je znao
za povijesnost svega što jest a ipak ju je ukinuo u logičkom
kretanju pojma, u dijalektici apsoluta.
Moćna negativnogt povijesti kao izvora filozofije ostala
je za filozofiju nepromišljena raspadajući se s jedne strane
na stabilne biti, vječne strukture etc., a s druge strane na
prolaznost, slučajnost, puku faktičnost. Sinteza je za Hegela
bila u »vječnoj sadašnjosti« kao spekulativnoj verziji vreme-
nitosti; samo vremenito bilo je puko trajanje i obnavljanje
jednog te istog — nešto nebitno. Logika je usisala život i gi
banje — povijesti je ostala spoljašnja ljuska prolaznosti.
IiFGFLOV TESTAMENT* Tako okovana povijest rebelirala je
NIHILIZAM SVIJETA * u posthegelovskoj idejno-realnoj si
tuaciji s ništavnošću sistema, totali
teta — onog vječnog, stalnog, bitnog, — logos se pretvorio u
organizirani besmisao. Filozofija tu nije bila, hegelovski govo
reći, »ukinuta i sačuvana« — ona je bila svrgnuta — između
ostalog i zato što je svagda krila u sebi ono »ništa« koje ništi
sistem, koje destruira konstrukciju totaliteta. Ili se pak povu
kla
u
privatnost ostavljajući cjelinu samoj sebi. Scientizam,
Mstorizam, tehnicizam brinuli su se, sa svoje strane, da Hege-
lov testament: »istina je cjelina« ■— bude, doduše sasvim
različitim putevima od njegovih intencija, izvršen. Filozofija
se »ostvarila« — ne u dijalektičkom Marxovom smislu koji
hoće iskonsko pomirenje ideje i zbilje, biti i vremena u po
vijesti i time prevladavanje filozofije — nego kao totalna mo
bilizacija za održanje stabilnog u promjenljivom. Rezultat je,
međutim, progresivna ništavnost cjeline i dijelova — svijeta
i stvari u njemu — preskakanje »ničega« u aktualnom »sada.«
koja se odmah pretvara
u
»ništa« da bi bilo nadmašeno no
vim činom i novom zbiljom (dvoznačnost »aktualnog«) na
27 Bit i suvremenost
