412
BIT I SUVREMENOST
sam nešto privatno — nešto antropomorfno — od čega bismo
se zapravo morali osloboditi kad hoćemo da govorimo o svje-
tovnosti svijeta kao nečem »objektivnom« — osebičnom — što
d o i s t a jest? No, zar ovi »doživljaji« n i s u doista? Ka
rakteristika je svijeta u kojem živimo da te »privatne stvari«
nisu uzete ozbiljno, kao zbiljske. Ne bismo li morali, kon
sekventno, zaključiti da ne treba u svijetu kao takvom tražiti
»ništa«, nego, naprotiv, u našoj svijesti? Pretenciozna pobje
da totalnosti nad ničim očituje se u ništavnosti privatnog i
njegovoj nemoćnoj pobuni, u nevažnosti »mnjenja« ( d o x a )
kao nečeg samo »našeg«. Ako ovo samo »moje«, što se po-
rnnaža do privacije svih, a ipak je, čini se, efemerno, treba
da nekako pruži svjetovnost svijeta, onda kao da to svjedoči
samo o ništavnosti našeg — mojeg svijeta — a ne onog pra
vog, zbiljskog — koji se čini osiguran od ne-zgode »ničega«.
No, ako svjetovnost svijeta nije ni u zbiru ni u sintezi bića
u njemu, nego se čini da je pripala subjektivnosti subjekta
— nije li bolje, radi spoznaje i akcije u zbilji, u »realnosti«,
u onom što doista jest, isključiti iz našeg odnosa spram bića
sve subjektivno, ništavno — očistiti subjektnost subjekta
od subjektivnosti i time osigurati bitnu istovetnost s u b j e k -
t n o s t i subjekta i o b j e k t n o s t i objekta u apsolutnom
progresivnom (u intenzivnom i ekstenzivnom smislu) kruže
nju u biti jednog te istog totaliteta prirode i čovjeka. Isto
vetnost kruženja ne isključuje promjenu nego je uključuje:
aproksimacija u identificiranju subjekta i objekta, relativ
nost subjektivnog i objektivnog, prolongiranje koinciden
cije u lošu beskonačnost mogući su samo na temelju p r e t -
h o d n o s t i totaliteta pred dijelovima, žive od njegove nad-
moćnosti u njima nad njima — bilo na početku kruženja ili
na njegovom kraju ili za njegovo vrijeme. Ovakvo kruženje
svega ne prevladava samo ništavni, subjektivni svijet, ne za
tire samo trag »ničega« u svakoj određenosti, nego ujedno,
funkcionaliziranjem svega do indicije za n e š t o d r u g o
i za s v e z a j e d n o , raspršuje stvari do kojih mu je u
njihovoj »stvarnosti« bilo jedino stalo, nasuprot ne-stvamo-
sti privatnog svijeta. Totalno kruženje jednog te istog, uz
njegovp aktualno obnavljanje sve na višoj razini totalnosti,
tj. istovetnosti i odstranjenja »ničega« kao principa indivi-
