414
BIT I SUVREMENOST
prestanim ponovljenjem istog i z promjene i prolaznosti. Po
navljanje, pak, jest nekako u vremenu, u bivanju i prelaženju
— u »ništa« kao u suprotnosti ideje. Samo iz »ništa« i po
njemu ideja je sjaj uvijek istog i, prema tome, ona sama.
Odraz ( e i k o n ) je tako jedinstvo nje same — onaj začu
đujući spoj ( s i m p l o k e ) na kojem se upaljuje Platonova
težnja k to s o f o n , koje on hoće da u »Sofistu« i »Parme-
nidu« pojmi svojim d i a l e g e s t h a i — svojom dijalekti
kom — pri čemu je već nužno uzdrmana stabilnost, fiksnost,
istovetnost ideje.
»Ništa«, tako, bitno pripada i s t i n i ideje, njenom
o b j a v l j i v a n j u — pa ako ovo objavljivanje, ovu istinu
shvatimo kao o n o p o č e m u ideja j e s t ideja — kao
ono » b i t i « ( e i n a i ) ideje, tad ona jest s amo u pojav
ljivanju i mora da u pojavi bude jedno s »ništa«.
I čovjek, sa svoje strane, odgovarajući idejama (vidovi
ma) u uviđanju ( e i d e n a i ) , može to (tj. sagledati ih, spo
znati) samo zato što je baš kao prolazan već u vječnom. Kao
hiletičan, materijalan, osjetilan, tjelesan, ništavan (kao za
tvor duše u tijelu) čovjek je izložen varkama, zabludi, skri-
venosti ( l e t h e ) sjaja, pojavljivanja ideja. Tijelo je nepri
jatelj istinske spoznaje i samo u postojanoj borbi protiv nje
ga i protiv osjetila može ideja biti ugrabljena, otrgnuta od
prikrivanja — istina kao a - l e t h e i a . Pa ipak — ili: baš
zato, čovjek treba tijelo i osjetila da bi se izazvalo sjećanje
( a n a m n e s i s ) na čisti pra-lik, uzor s kojim je duša jed
nom (u umnom, »nebeskom« prostoru) zajedno boravila. Isti
na se javlja samo posredno: ono što je bilo »ranije«, što je
jednom bilo, što je b i t n o u smislu to t i en e i n a i —
tj. biti ono što uvijek bijaše — bit kao b i l o s t prije egzi
stencije — uviđa ste i bivstvuje samo iz p r o l a z n o s t i ,
jedinstvo i istovetnost jesu samo u d v o j s t v u ,
