POVIJEST
413
duacije, uspostavlja tako, na mjesto čvrstine i konzistencije
bića, n i š t a v i l o , b e z n a č a j n o s t i b e s m i s a o . Pro
tjeran zbog »ničeg« u sebi u privatnost, svijet i bića u njemu
— sve što jest, postaju ništavni. No, ništavnost njihova, pra
zno ali ustrajno kruženje »ništa« oko »ničega« — izgledaju
i jesu indeks i kriterij realnosti kao totaliteta.
Tako se na povijesnom primjeru našeg svijeta potvrđuje
još jednom m o ć » n i č e g a « u svjetovnosti svijeta —
o g r a n i č e n o s t ne samo stvari nego samog svijeta.
PLATONOVA ONTO-
Platona Je ono što doista jest i d e a
LOGIJA I NIŠTA
kao o n t o s on bila izgled i lik po
kojem stvari izgledaju kao one što jesu
— liče na svoj u-zor ( p a r a d e i g m a ) . O sebi promjen
ljive, prolazne, mnoštvene, slučajne, ne-realne — dobivale su
stvari svoju konzistenciju od ideja i zato same sobom bile
označene kao m e o n — kao ono što ne bi trebalo da bude,
ali što ipak nekako jest — situirane između pravog bića i
ništa, horizmatički odvojene od ideja, pa ipak na njima ne
kako su-djelujući ( m e t h e k s i s ) . Već za Platona »ništa«
je dvoznačno: ono je ništavno i besmisleno — ne može se
izreći jer ga svaka izreka već kao n e š t o izriče i time čini
quasi-bićem, — pa ostaje samo da se privacijom svih načina
izjavljivanja o onome što jest, nekako ipak dohvati stavlja
njem pred riječi jednog alpha privativum: a - d i a n o e t o n ,
a r - r e t o n , a - f t h e g k t o n , a - l o g o n (»Sofist«, 283 c
10). — Međutim, »ništa« posjeduje čudesnu moć jer može
razbiti osebičnu zatvorenost ideja i izazvati njihovo opojedna-
čavanje u mnoštvu, uzgibanost vremena, promjenljivost stvari.
Tako »ništa« — neodređeni kaos, h o r a — utemeljuje izgle-
danje izgleda i stvari koje su po njemu, jer pravi bitak (ei-
na i ) ideja jest njihovo p o j a v l j i v a n j e i s j a j , njihovo
svjetlo (f o s ) u pojavi ( f a i n o m e n o m ) , u stvari. — Uspo
stavljajući razliku ideje i stvari, »ništa« omogućuje i ideju i
stvar. U stvarima kao ne-bivstvujućem odrazu ( e i kon ,
e i d o 1on ), u njihovom nasljedovanju, m i m e s i s — imita
ciji bivstvuje ideja kao sjaj, kao pojavljivanje uzora, kao što
i njena stalnost, jedinstvo, istovetnost može zasjati samo ne
