POVIJEST
411
zuje, smiruje, čini »dobroćudnim« za konstruktivnu surad
nju, gdje bi inače odlučivali sukobi i ratovi. Nesumnjiva je
karakteristika razdoblja da se »ništa« i njegovi derivati u n u
t a r svijeta etabliraju, uklapaju u njegovo optimalno funkci
oniranje, da se, štaviše, — kako to svjedoče sva visokorazvi
jena industrijska društva — mobiliziraju za o d r ž a n j e po
stojećeg reda, za njegovo obnavljanje, za njegov »razvoj«.
Adaptiranje radničke klase — kao izvorno i konstitutivno
destruktivnog elementa u cjelini kapitalističkog načina pro
izvodnje — na uvjete njegovog opstanka, čak i uz povećanu
stopu viška vrijednosti, samo je jedan primjer za to.
SVIJET No, »ništa« pogađa i sam svijet, usidreno je u nje
govoj s v j e t o v n o s t i — a tu nedostaju mjere
i pothvati, sankcije i prospektivna osiguranja. Ako pod »svi
jetom« ne razumijemo goli i puki zbir stvari, oruđa, oružja,
mašina, vrijednosti, idealnih predmeta ili »fantazijskih pro
dukata« etc. i primjerenih im regija, oblasti, područja etc., pa
niti njihov poredak i odnos, zgradu i izgradnju, njihovu po
vezanost i nadređenost cjeline dijelovima u smislu »sinteze«,
ako nas je historijska mijena bar naučila o prolaznosti tih
»univerzuma«, ako smo prisiljeni da razlikujemo epohe i pe
riode u njima, ako, ukratko, svijet nije samo prostorno arti
kuliran nego i vremenski individuiran — onda je »ništa« pri
sutno i u njegovom zbivanju, onda je ono navlastita crta svje
tovnosti svijeta. Spram manje ili više čvrste prisutnosti bića
u svijetu s v j e t o v n o s t svijeta čini se kao »ništa«. Pai
ipak, ako išta na šta na-liči ne liči ono samo po svom liku
nego i po krajoliku s kojim se stapa ili od njega odvaja. Bi
ća j e s u po svom po-ložaju koji
nije
samo prostorno plasi
ranje— smještaj nego prije svega važnost, zadatak, posao,
djelo, napor, ushit, omalovaženje, prednost, odmor, blizina,
udaljenost, obaveza, prijetnja, ne-volja, itd., itd. — ukratko:
prisutnost ili ne-prisutnost, značenje i smisao. Mi smo već
dugo navikli apsolvirati to kao nešto samo »subjektivno«, sa
mo ljudsko — da ne kažemo privatno. — Čak i naša umjet
nost naselila se samo u »dojmovima«, »predstavama« —
»do
življajima« ili u nečem još privatnijem. Ako nam ovi subjek
tivni »doživljaji« artikuliraju svijet — zar on, onda, nije i
