POVIJEST
415
STABILNOST
T o l i k a j e d a k l e mo ć » n i č e g a « ka
lj PROMJENI
ko j e P l a t o n v i d i — a ipak je ne može
podnijeti, baš zbog istog onog patosa, one stra
sti, one volje za s t a b i l n o š ć u u p r o m j e n i , koju smo
upoznali u našem svijetu i koja paradoksalno izaziva sve
žešće kruženje totaliteta i ništenje svjetovnosti svijeta i stvari
u njemu. S t a b i l n o s t u p r o m j e n i , zagonetka onog
»ništa«, nije samo zajednička — uvijek ista, tema zapadnjač
ke filozofije — koju je Leibniz tako klasično izrekao pita
njem: zašto uopće nešto a ne ništa? Nije to samo obzor, ho
rizont u kojem se dosad kretala misao razlikujući između
bitka i bivanja, između bitka i privida, između bitka i treba-
nja, između bitka i mišljenja. Ne samo da sve kategorije
filozofije i znanosti, zajedničkog života i umijeća počivaju na
grabežu stabilnosti od promjene, na zadržavanju neumitnog
toka — čitavi svjetovi kao artikulirane konstelacije postoja
nog i promjenljivog — sa svojim govorima i logikama, insti
tucijama i djelovanjima — kao p o v i j e s n i svjetovi jesu
odgovori čovjeka na bezglasni nagovor »ničega« u zbivanju.
PREDMETNO MIŠLJENJE
No* kao što platon>misleći ideje i
I MIŠLJENJE MOGUĆNOSTI
stvari i čovjeka spram njih, nije
navlastito mislio ovo moćno »ni
šta«, — kojemu je tek Hegel dao mjesto u zbivanju da bi ga
ipak, kao filozof, a to znači kao onaj koji u vremenitosti hoće
dohvatiti bitno, sistematski nivelirao i neutralizirao — (dok,
kao što vidjesmo, ne postane sam apsolut sistema u kretanju
baš ono »ništa« koje je Hegel svojim vlastitim apsolutom htio
prevladati i zadržati) — tako ffa nije mislila ni kasnija filozofi
ja ni znanost uopće. Jer, misliti je značilo odnositi se na »ne
što«, »ništa« je nemišljivo, njega nema, prazna je riječ...
A ipak... zar misliti doista znači samo misliti ovo ili ono, ne
znači li ono prije svega misliti m o g u ć n o s t ovog ili onog?
Filozofija je tom pitanju doskočila objašnjavajući mogućnost
»genetski-kauzalno«, »transcendentalno«, »spekulativno« ili
»dijalektički« — kao uzrok — uvjet, kao temelj i razlog, kao
izvornu čistu apercepciju koja apriorno »prije« svake empi
rijske zamjedbe, spontano izražava logičku promjenu time
što sebe samu i ujedno mnoštvenost podataka kategorijalnp
