343
[428]
PERIPATETIČKE RASPRAVE
SVEZAK IV. KNJIGA 6.
O VJEČNOSTI I BITI
NEBA
Sada razmotrimo drugo zdanje ove nebeske vječnosti koje je
Aristotel sagradio u 1. i 2. knjizi
O nebu
u 5 poglavlja; naime u 1.
knjizi u 3 poglavlja, a u 2. knjizi u 2. Ona sadrže ne više od četiri
obrazloženja, jedno dva puta ponovljeno. U 3. poglavlju 1. knjige
tri su obrazloženja, prvo je sadržano u ovim riječima: »Slično je
razložito vjerovati o onome što je nenastalo i nepropadljivo i ne
može se povećati i ne može se mijenjati; jer štogod nastaje nastaje
iz kontrarnog i iz nekog subjekta i propada na isti način u nekom
subjektu od kontrarnog i u kontrarno, kako je rečeno u prvim
raspravama. Također su pomicanja kontrarnog kontrarna. Ako,
dakle, ovome ništa ne može biti kontrarno, zbog toga jer kruž-
nom pomicanju nijedno kretanje nije kontrarno, ispravno se čini
da je priroda ono što je trebalo biti nenastalo i [429] nepropadivo
izuzela iz kontrarnog; u kontrarnom je naime nastajanje i propa-
danje.« Prvo, dakle, to obrazloženje, koje se smatralo uvijek naj-
valjanijim, uzmimo u ruke, odvagnimo ga i pretresimo. Njegova
5
10
15
20
