Page 14 - Paulus Scalichius: De magia naturali, in lapide philosophorum et reliquiis scientiis

252

Paulus Scalichius, De magia naturali …, Prilozi 63–64 (2006), str. 239–254

ove će riječi za njih odmah biti hereza; za njih kojima je grijeh dotaknuti

pomazanike.

I ubrzo će istina potaknuti mržnju, kao što poslušnost potiče prijatelje.

Sudit će za bezboštvo i za povredu časti. Bacat će na robiju ili, ako je mo-

guće, i u sam pakao. Marljivo se trude da knjige koje pokazuju njihovo ne-

znanje ili otkrivaju zablude ne bude moguće bilo gdje kupiti. Štoviše, radije

osuđuju na smrt nego da daju pomilovanje. Ništa ne žele toliko kao ispuniti

čitav svijet svojim neznanjem i svoju bestidnost – pazite, svoju ozloglaše-

nost – izložiti svima, da bi bili ruglo naroda i predmet ogovaranja. Isto tako

kod njih nije red saslušati protivnike. Dapače, stanje je takvo da njima nitko

ne smije proturječiti, a svatko se s njima mora složiti. Samo svoje hvale,

samo svoje drže za lijepo, a tuđe ocrnjuju. Čak i ako katkad prepoznaju za-

bludu, ipak ih je stid što su priznali, tako da je već odbojno povlačiti netočne

tvrdnje. Gdje su, Bože, danas ona Augustinova povlačenja?

12

Riječ se dodu-

še poštuje, no stvar se izbjegava više nego hridi sirena. Priznavanje vlastite

slabosti danas se smatra manom; potpuno je iščezlo dičenje slabostima, ali

dičenje nepravednostima itekako je na snazi. Tako su sad, presvijetli prvače,

mnogobrojni pripravni radije se pobožni i razboriti činiti nego takvi biti, ne-

prestano obuzeti vlastitom slavom. Sve ismijavaju, sve preziru, što ili sami

nisu naučili, ili što sami nisu predavali. I nije moguće da priznaju kako su

jadni i vrijedni oplakivanja, kako su napokon što se stvarnosti tiče nijemi i

obmanuti. Ne bilo me ako oni sami od sebe mogu proizvesti i jednu rečenicu!

Zaklinju se na riječi učitelja, prirodi velikom nepromišljenošću i pohlepom

oduzimaju slobodu na korist sebe i svojih. Što manje razabiru istinu, to jače

navaljuju. Strah ih je više od nečistog govora nego od vlastitih nečistoća,

vlastitih grijeha i nakaznosti vlastitog života. Radije šepaju u životu nego u

stihu, i radije poriču tuđu istinu – ma bila i očigledna – nego da dopuste pro-

tivniku najmanji silogistički zaključak. Sve broje i mjere, a zanemaruju mje-

re i brojeve duše i života (kako je to onaj čovjek lijepo napisao

13

). Rasprav-

ljaju o zvukovima i pjevanjima, a zanemaruju moral i nesklad duha. Proriču

drugima budućnost, a ne vide ono što im svakodnevno prijeti. Prisvajaju si

poznavanje svijeta, a ne čine čovjeka ni boljim ni razumnijim. S velikom sa-

mohvalom istražuju uzroke i počela stvari, a zanemaruju i ne poznaju samog

Boga, stvoritelja svega. Prezrevši mir, lak ih dobitak vodi u zator bližnjega.

Brinu se za tijela, a zanemaruju vlastite duše. Paze na ljudske predaje, a krše

12

Skalić se poziva na Augustinovu knjigu

Retractationes

.

13

Usp. Mudr 11.21 i Augustin,

De trinitate

, III.15.