Page 9 - Franjo pl. Marković: Logika

Marković, F., Logiko, Prilozi 35-36 (1992), str. 247-258 255
spoznavanje prelazi iz subjekta na vanjski 31 objekt, ono je preko-sobno. Pak po
tom najprije treba samo mišljenje upoznati, tj. doznati, kakovi su sve oblici misli
mogući, a navlastito, koji su baš oblici mišljenja prikladni za spoznavanje
vanjskoga objektivnoga svieta; onda istom može se pitati, kojega sadržaja misli
pOdavaju spoznaju toga objektivnoga svieta. Thko pristaše formalne logike drže,
da logika ima posla samo s pukimi oblici mišljenja, ali 1116 da nema posla s
objektivnim sadržajem misli, iliti sa spoznavanjem 32 svieta. Protivna škola u
logici, pristaše objektivne ili realne 33 logike, kažu pak ovako. Misao ne nastaje
u mislećemu, u subjektu, nikada bez daljnjega ili bližega poticaja 34 iz vana, od
objekta; za to se iz subjektivnih misli35 ne da nikako posve izbrisati onaj
objektivni faktor,36 ter se ne može ni razpravljati o pukih i praznih oblicih miš–
ljenja, lišenih svega objektivnoga sadržaja. Potom, kad se traže pravila i zakoni
mišljenja; kad se traže i sami 37 istinitu mišljenju prikladni oblici misli: onda se
valja obazirati takodjer na vanjski objektivni sviet, na stvari, koje pobudjuju u
mislećemu subjektu njekakove baš sadržaje i njekakove baš oblike misli, a ne
valja 38 oddvojiti, posve razstaviti oblik (formu) misli od objektivnoga iliti stvar–
noga, realnoga sadržaja misli, ne valja posve razstavljati mišljenje od spoznava–
nja (»penser« od »connaitre«).
S razlikom spomenutih dvaju smjera u logici, čisto formalnoga i realnoga,
podudara se druga razlika u logici, na ime razlika deduktivne logike i induktivne
logike.
Ako se logika gradi i izvodi lP po obziru na objektivni, realni sviet, to se
ona gradi po obziru na opažajno iliti prokušajno (izkustveno) (empirijsko)
upoznavanje pojedinih stvari ovoga realnoga svieta; jerbovanjski sviet osvajamo
našemu spoznajnomu mišljenju samo osjetnim motrenjem pojedinih stvari
vanjskoga svieta. Prokušaj (izkustvo) (empirija) je induktivne naravi; upoznavši
desetak dvadesetak sličnih stvari ili pojava, uvodimo (indukujemo) našu spo–
znajuću misao u onu jezgru, koja je svim onim sličnim stvarim zajednička, dakle
njim obćenita, i s toga njim bivstvena. Objektivna, realna logika cienit će dakle
ponajviše indukciju. Ako ljudski duh oblike (forme) misli i zakone mišljenja ne
razvija po uticajih vanjskoga svieta, nego ih ima u sebi kao samosvojnu priro-
31 2B: spoznavanje preseže iz sobstva u vanjski
32 2B: spoznavanjem zbiljskoga
33 2B: objektivne (stvarne) ili (realne) zbiljstvene
34 2B: subjektu, u sobstvu, nikada bez neposredna ili posredna poticaja
35 2B: misl~ sobstva,
36 2B: onaj vansobstveni uzročnik, ter
37 U 2B puki umjesto »sami••
38 2B: valja posve