Marković,
E, Logika, Prilozi
35-36 (1992),
str. 247-258
251
tomu nije tako; zato nam je razpitati, kako se sve
shvaća
logika, i koje
shvaćanje
je nam odabrati i prisvojiti kao najbolje.
Čini
se
probitačno,
da vam u pamet dozovem
formalnu
logiku, kako ju
poznate iz gimnazija. Dakle valja li nam odmah nadovezati na tu formalnu
logiku? Ali toga ne možemo za to, što je
Ilprieporno,
ima li logika biti formalna,
puka
formalna, ili pak realna?
Potrebno nam je dakle, da se najprije u kratko osvrnemo na razvoj logike,
i na sadanje joj
različne
smjerove.
Od prilike možemo logiku nazvati
znanošću,
koja postavlja zakone i pravila
mišljenja ljudskoga. Naravski je po tom, da logika nije bila po hronologijskom
sliedu (iliti po vremenoj zasobici) prva znanost.
IO
Prije
se je koje šta razmišljalo
o svietu, o postanku njegovu i t.d., a
onda
istom, kad je
već
bilo misli o svietu,
koje su kušale istinu o
biću
i bitku svieta
dokučiti,
onda se je istom ljudski um
dosjetio te je sam svoj postupak kod
shvaćanja
svieta išao promatrat, da nadje,
jesu li kod toga postupka kakovi zakoni i pravila, kojih
držeći
se dolazi um do
istine. I zbilja, dugo je
već
postojala
grčka
filosofija, koja je tražila spoznati
biće
svieta i bivstvo
ll
tvari, dakle postojala je ona grana filosofije, koja spada u
metafiziku i zove se filosofija prirode, a onda je istom nastala logika tj. znanost,
koja traži spoznati bivstvo spoznaje, bivstvo samoga mišljenja.
Čovjek
je prije
pogledao u vanjštinu, i pitao, što je sviet? odkud je? kako je? a onda je istom
svrnuo svoj duševni pogled u sebe, i pitao: a što sam ja? što je ono, što u meni
misli? kako mislim ja, i kako mi valja misliti, da uzmislim istinu, da spoznavam
tj. da u mislih uhvatim bivstvo vanjštine? Poslije
metafizičara
jonskih, elejskih,
Pitagorinih, i poslije atomista dodje kao uztuk skepsi,
If
dvoumstvenoj iliti
dvoumničkoj
filosofiji sofista - Sokrat,
začetnik
logike, sa svojim
načelom:
spoznaj sebe
(-yvw{h
<Tcxv'T6v).
Što htijaše tim
načelom reći?
Prije njega mišljahu
filosofi o stvarih, on
zače
misliti o mišljenju, o naravi i
načinu
i zakonih mišljenja,
kakovo ono ima biti, da uzbude vjeran, istinit izraz stvari. Thko je Sokrat
učinio
golem okret u filosofiji
grčkoj,
koji su
već
potakli bili prije njega sofiste. Što je
mislećemu
razumu bliže: predmeti vanjski, kojih se
tiču
misli njegove, ili pak
misli same? Svakako misli same; jerbo one su u njem, a predmeti su izvan njega;
razum ni ne doseže predmeta
inače
van preko svojih misli. Dakle valja
početi
s
bližim, a ne s daljim.
Budući
da je misao
reć
bi ruka, kojom ja,
čovjek, dokučujem
stvari: valja prije da upoznam tu ruku, to orudje, kakovo je, i što može, a onda
ću
istom
moći
pitati: što su oni vanjski predmeti, koje misao doseže? jesu li zbilja
takovi, kakove ja mislim? Orudje
mehaničko
rabi
čovjek
gotovo od izkona, pak
i s uspjehom, a kasno se tek saznaju
zakoni mehanike.
Ali istom od tada može
10
28:
pIVa
grana filosofije
11
28
imapravila
umjesto »bivstvo«.
1,2,3,4 6,7,8,9,10,11,12