Page 10 - Franjo pl. Marković: Logika

256 Marković, F., Logika, Prilozi 35-36 (1992), str. 247-258.
djenu svojinu, onda duh ljudski može iz tih urodjenih zakona39 mišljenja kao iz
obćenitih načela izvoditi (dedukovati) sve pojedino stvarno. Zato čista i s toga
formalna logika cieni samo dedukciju.
Tako vidimo, da je realna iliti objektivna logika po naravi u svezi s empiriz–
mom tj. s načelom da prokušajno (izkustveno) opažanje čovjeku namiče spo–
znaju. Ako vriedi to načelo, onda je razložit samo induktivni logični postup, koji
od pojedinih stvari dolazi do obćenitih spoznaja. Formalna pako logika, cieneći
samo dedukciju, //18 u svezi je s rationalismom4o ili apriorisrnom tj. s načelom,
da ne podaje ljudskomu duhu osjetno promatranje pojedinih stvari obćenite
pojmove (na primjer pojam uzroka), nego da te pojmove ima od prije i unapried
(a priori) duh u sebi sam te ih primjenjuje i uporablja na vanjski sviet, pa tako
spoznavanje vanjskoga svieta izvodi.
Formalisam u logici, i pretega dedukcije u logici u svezi je s rationalisrnom
kao načelom u cjelokupnoj filosofiji; realisam (objektivisam) u logici, i pretega
indukcije u logici, u svezi je s empirismom kao načelom u cjelokupnoj filosofiji.
Pored odlučnih ili strogih formalista, a k jednu rationalista, i pored strogih
realista, k jednu empirista, ima još treća škola. Th je ona, koja nastoji složiti
formalisam s realisrnom i rationalisam s empirismom41 u cjelokupnoj filosofiji,
ublažujući oštrinu protivnih principa, formalisrna irealisma, rationalisrna i em–
pirisrna.
Ima još četvrti smjer u logici i cjelokupnoj filosofiji. Taj jesmjer onaj, kojega
nazivlju absolutnom logikom, i kojemu je glavni zastupnik njemački filosof
Hegel.
Pošto je jednoč Sokrat razstavio umovanje o oblicih i zakonih 42 miŠljenja
od //19 spoznajnoga iztraživanja stvarnoga svieta vanjskoga, mogahu se pojaviti
tri različita mnienja43 •
Prvo mnienje tvrdi, da je miŠljenje u svojih oblicih i zakonih posve samos–
talno prama vanjskomu stvarstvu tako, da vanjske stvari, vanjski objekti ništa
ne utječu na misleći duh, nego baš obratno misleći duh prenosi svoje samonikle
mislene oblike i zakone na vanjsko stvarstvo. Th je mnienje nekih strogih
formalista, k jednu rationalista, a navlastito je to mnienje upravo Kanta, koji
veli, da ljudski duh ne prima zakone miŠljenja i oblike miŠljenja iz stvarne
vanjštine, nego da ih prenosi iz sebe u stvarnu vanjštinu.
39 2B imapravi/a (zakona) umjesto »zakona«.
40 2C: rationalismom (samoumstvom)
41 2B: empirismom, indukciju s dedukcijom
42 U 2B: pravilih umjesto »zakonih«
43 U 2A »mnienja« od prekriženog: nazora. Analogno do kraja odsjeka.