PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 5.
337
10
5
30
No da ne bi vikali da smo varalice u riječima, niječemo da je <ta
tvrdnja> istinita u samoj stvari, niječemo također <da je istinita>
u Aristotelovu nauku. Navodimo slavan razlog: u vječnom nema
nikakvog eficijentnog uzroka, nikakvog proizvođenja. K tome,
nebo je vječno, što i tu tvrdi i gornjim je obrazloženjima veoma
nastojao to dokazati. Nebo vlada nad ovim nižim, tj. kretanjem
elemenata, nastajanjem i propadanjem. Zašto ta kretanja i nasta-
janje i propadanje brojem nisu vječni, kao što je nebo vječno – ako
od vječnog <proizlazi> samo vječno? Nije li vječna priroda, za
koju toliko puta tvrdi da s Bogom ništa ne čini uzalud? A ona je
ipak uzrok propadljivih stvari. Sam Bog je vječan. Često se go-
vori da on s prirodom ništa ne čini uzalud. Zašto sve što je on
učinio nije vječno? Sunce i čovjek rađa čovjeka. Sunce je vječno,
čovjek od njega rođen nije vječan. Materija je vječna, iz njezine
utrobe, kako se iznosi, izvlači se forma. Zašto nije vječno ono što
se izvlači iz vječnog? Ako, dakle, za sveukupnost nije istinit taj
razlog: od vječnog samo vječno, ne zaključuje se onda s pravim
razlogom: od vječnog pokretača vječnost pokretljivog.
Zaključimo, dakle, da nije dokazano onim razlozima koje je
Aristotel naveo da je nebo vječno: niti iz vječnosti pokretača, niti
iz kružnog oblika neba, niti iz njegova kružnog kretanja, niti iz
kretanja kontinuiranog i jednog, niti iz kretanja
ἐφεξῆς
,
s preki-
dom
, niti iz vremena, niti iz beskonačnog. Stoga se ne smije uzeti
i prihvatiti Aristotelovu vječnost svijeta poduprtu gnjilim sofiz-
mima. Najveći je bio posao, najveći napor oko tih sofizama, izda-
leka započet, tako da ga je u 3. knjizi
Fizike
započeo, u sredini 4.
knjige leže mu temelji, u cijeloj se 6. knjizi izgrađuje, a u cijeloj je
8. knjizi postavljen i urešen vrhunac.
Ta tolikim naporima izgrađena zgrada, kad je otkrivena ništav-
nost temelja, jer je lažni nakit bio na zidovima, kad su uništeni zna-
15
20
25
