10
zakon je slobode, koja život stavlja na odluku iz sebe. a ne na zakon
straha izvana pobudjena ni na ropsko podanstvo. S pravom kaže jedan
stariji pisac kršćanski®, da se tijelo pokreće svojom težinom, a težina
duše njezina je volja, koja bi se bolje nazvala ljubav, jer po njoj se
čovjek baca na ono, što voli, i zajedno povlači pamet i razbor, nemajući
n a misli drugo, osim za što se ljubavlju zagrijao. A zagrijati se za
duhovni smisao i vrednote i na njih upravljati sve svoje misli i težnje,
te tako iz unutrašnjosti odredjivati svoj život — to je sloboda po pro­
svjeti, koja u najvišem zamahu svojem poprima oblik vjerskoga zanosa,
vjere i pouzdanje u božanski duh, u kojem nestalnost života dobiva
stalno uporište i prolaznost časa biljeg vječnosti.
Na slobodi osniva se i socijalna konsolidacija života. Zakoni pre­
dočuju odnošaje života u nekom redu, ali snagu imadu samo onda, ako
su uvršteni »u zakonik svijesti«. Slabo se vrše i održaju, ako je njihov
čuvar mač i strah. Duh je svagda iznio pobjedu nad mačem (1’ idee a
toujour vaincu le sabre) — veli Napoleon, a s tim treba da računa i
sva politička umjeća, da se mehaničkim sredstvima društvene prilike
dadu samo za vrijeme svladavati. Životnu snagu i čvrstoću dobivaju one
jedino po svijesti. Socijalna masa, razumijevajući pod tim skup svih odno­
šaja, ustanova i odredaba, mora biti zalivena dušom. I slobodu dobiva tek
po svijesti, po razbudjenoj spoznaji, živom osjećaju i osviještenim direkti­
vama volje. Taj se duh ne da naprosto nametnuti ili izvana uliti. On
se može razviti samo iz duše, te prosvjeta idući za tim, da društveno
biće oživi iznutra, sviješću, socijalnim razumijevanjem i odgovornošću,
koja proizlazi iz osjećaja i spoznaje zamjenite ovisnosti društva i poje­
dinca, postaje tako odlučan faktor društvena konstituiranja, a ujedno i
ferment slobode, jer stavlja društveni vez na misaone snage, na umne
direktive i voljno priključenje zajednici. Uzme li se k tomu na um,
da je upravo to smisao demokracije, da društveno biće ne bude tek
objekt vladanja nego i subjekt njegov, izvor i nosilac vlasti, onda je
očito prosvjetno pitanje eminentni problem savremene političke slo­
bode. Bez prosvjete nema demokracije. Pa ako su marom i žrtvama
predjašnjih generacija i istaknutih predstavnika njihovih, medju kojima
vidno mjesto zapada J. J. Strossmayera, osigurati izvori narodne pro­
svjete, naučni zavodi, književne i umjetničke institucije, zadaća je sa­
vremene generacije, da sabrano blago kulture po daleko razgranjenim
žilama raznese u sve strane društvenoga tijela, da ih oživi i oduhovljener
a po tom i oslobodjene uvrsti u zajedničko nastojanje oko osvajanja
sve višega života.
Po Goetheu je prosvjeta odnosno obrazovanost ideja, koja u sebi
uključuje s v l a d a v a n j e s a m a s e b e . Posve ispravno, jer sloboda,
koju ona stvara, moguća je samo u umnoj sferi, po odnosu k umnom
zakonu. Uzalud bi se tražila u nizini samovoljna razmetanja i bezob­
zirna isticanja. Slobodan čovjek istupa doduše svojom mišlju i svojom
voljom, ali ne naprosto u ime svoje, nego u ime duha, koji je upoznao*
i osvojio, kao zatočnik istine i pravde, u božanskoj službi. U tu službu
ne zapada se slučajno, ni bez unutrašnje stege; ona stoji prema životu
kao zadatak, dužnost. Nema dužnosti biti sretan, jer za tim svak od
- Claudian. Mamerc. đe statu amiwae lib. II. c. 5.
1,2,3,4,5,6,7,8 10,11,12,13