13
stvu grimiznoga traka svoga i nama biti simbol duhovnoga žića, što u
sebi nosi zanos prema gore — prema vječnim ciljevima, te u tom za­
nosu crpe snagu, da neizmjerni sadržaj duhovnoga svijeta ostvari u
tvari života, u svim prilikama i odnošajima njegovim : po spoznaji
istinu, po htijenju dobrotu, po savršenstvu ljepotu — makar i samo u
težnji prema nikad potpuno nepostignutom idealu.
Ideali postoje samo u volji, u neprekidnom nastojanju, koje se
postepeno uzdiže sve na više, bolje i ljepše. I čovjek se u kulturnoj
težnji lagano dovija ideji bića svojega. Pravac je života njegova — na
više. Život je njegov, kako Simmel kaže, više nego samo održanje na
eksistenciji; on je više nego samo živovanje, on je život na više, na sve
vredniji i dostojniji sadržaj. Prosvjeta je luč, koja mu u tom nastojanju
osvjetljuje puteve, i poticaj, koji ga svedjer nuka, da ne zastane kod
varavih slika časa ni kod zavodljivih zamama slučaja. Upirući se o
istinu i pravdu kroči on tako prema svojem cilju — ne bez smutnja i
posrtanja, u teškim iskušenjima, podnoseći trude i napasti. Tu ga obli-
jeće u prevarnom liku napasnik života, duh neistine i neiskrenosti, i
zavodnik, duh prevlasti i svojenja, mameći ga obećanjima i laskavim
ponudama. A ništa nije održanju života na pravom putu tako pogi­
beljno kao laž, koja se istinom kaže ili kao prijazna neljubeznost. Ništa
nije prosvjeti tako protivno kao površna fraza, nedomišljena misao,
nepotpun pogled i nepravo shvaćanje, jer — po De la Bruyereu — ništa
ne sliči tako pravom uvjerenju kao krivo razumijevanje: a otud upravo
nastaju strančarstva, spletke i odmetništva. Ali ideji života može se
pravo služiti samo čistom dušom, iskrenim srcem i pravom voljom. Tko
se životu ne predaje tako, taj ne stvara slobodu, jer smućuje duh i u
mutnom traži svoju dobit, i ne sije sjeme ljubavi, jer unosi disonancu
u akord života. Ima — rekao je F. L. Rieger prigodom posvete djako-
vačkoga hrama — vjerovjesnika, koji svoje poslanstvo shvaćaju tako,
da nose ideju, a oduzimaju slobodu, da u jednoj ruci nose evandjelje,
a u drugoj mač. Pravi zatočnici ljudskog napretka dolaze u znaku istine,
pravde i ljubavi i gledaju prema savršenstvu života u skladu i ljepoti.
I kad se danas obraćamo k prosvjetnom cilju i kulturnom idealu
u duhu Strossmayerovu, padaju nam na um riječi, kojima ga je (1850.)
pozdravio Topalović. Spominje se »nas u starom Iliriku — slavskog
roda braće jedne — to po krvi i jeziku — al’ po krvi rastrojene — koji
božje bez pomoći — ne možemo k ničem doći«, veli on tada: »jer bez
sloge svi napori — svi su zaman naši trudi — svi sastanci, dogovori —
sve želje naših grudi: sve je prazno, sve je ništa. — S v e j e v a t r a
b e z o g n j i š t a . Da — onda je bilo vatre, ali nije bilo zajedničkog
ognjišta, a danas? Danas, imamo ognjište, ali kao da je ponestalo vatre
na njem. Je li nas ostavio duh istine i pravde, povjerenja i snošljivosti,
što radja ljubav i slogu? Nedostaje staviti se u sjenu velikih ljudi i ide­
jama njihovim zakrivati sitna nastojanja. Ne valja blistave etikete
njihovih umnih produkata stavljati na sitne posude. Svijetu treba dati
svježi napitak iz najboljeg vrela, koji će ga okrijepiti i uznesti, napitak
iz vrela istine i dobrote, a u posudama, koje su dostojne da nose idealne
natpise svoje. Treba stati naprijed, u puno svijetlo ideja velikih pro­
svjetitelja iz njih ponijeti beskrajnu težnju za istinom i neizmjernu
čistu ljubav k čovjeku, narodu i slobodi i sve nastojanje svoje oličiti u
1...,2,3,4,5,6,7,8,9,10,11 13