đa bi se kao č i n s v i j e s t i (»subjekt«) održala u svim prilikama i nji­
hovim promjenama (»ein Modus der unendlichen Affirmation« po Schel-
lingu).
Budući da tako prosvjeta životu daje zaokret prema unutri, prema
dinamičkom držanju i očitovanju, protivna je ona načinu, po kojem se
vlada t v a r (»objekt«). Sama po sebi troma tvar se pokreće samo na udar
izvana. Tvarna bića djeluju m e h a n i č k i , tj., primaju gibanja, što s
jednoga tijela prelaze na drugo, i odazivaju im se nužno i slijepo, bez
volje i bez cilja. I čovjek se vlada mehanički, dakle kao tvar, u koliko
naprosto sljeduje poticaju dobivenomu izvana, bez promišljanja i podra­
žavajući drugima, po slijepo prihvaćenom običaju, navici ili kako slično.
P r o s v j e t a r a z b i j a - t a j m e h a n i z a m .
Ona stavlja život na
unutrašnje pokretne sile, na spoznanje i umno razbiranje, na pristanak
iz vlastite pobude, živa osjećaja ili dozrele volje, po umnom usvajanju,
a ne tek po bezvoljnom primanju pruženih poticaja. A čini to tako,
da na djelovanje pobudi duševne snage. Po bivstvu svojem ona se ni­
komu ne daje kao gotov posjed, jer u duševnom svijetu uopće nema
mirna imanja nego samo vječito osvajanje. Nikomu se ne može na­
prosto predati znanje, ukus ili značajnost, ne može se u nj preliti kao
gotov sadržaj ili vrsnoća, može se samo poticati na rad, na težnju za
istinom, ljepotom i dobrotom i za svim onim, što se drži ljudski vri­
jednim. I zato se prosvjeta, kako Paulsen veli, ne može pridonijeti izvana,
ona raste kao organička forma iznutra. I Platon je već nešto takovo
rekao, kad veli, đa nepravo prikazuju prosvjetu oni, koji tvrde, ako u
duši nema znanja, da se ono može u nju usaditi, kao da bi se u slijepe
oči usadio vid, a biva upravo protivno od toga, jer kao što se oko samo s
cijelim tijelom može obratiti iz tmine u svijetlo, tako se i sposobnost,
kojom se spoznaje, može samo s cijelom dušom odvratiti od uskoga
pogleda i ponukati da izdrži pogled na pravi smisao žića i bića. Pro­
svjeta znači p r e p o r o d ili još bolje rečeno p r e p o r a d j a n j e čovjeka
na duhovno držanje, ona znači ustajanje na život duha i održanje u njem,
ali ona to može da bude za svakoga samo po vlastitom djelu i trudu. Pro­
svjetno nastojanje je kao ona Sokratska vještina, koja pomaže ozbiljnom
i razbudjenom duhu, da iz sebe rodi misao i volju. O naučenim stvarima
se dade možda i duhovito raspravljati i u prihvaćenim formama vješto
baratati njima, ali stvaralačke žive sile postaju tek onda, ako su po vlasti­
tom trudu postale uvjerenja i iskren odraz unutrašnje potrebe. Bez toga
ostaju one samo izvanjska naprava, fraza i hipoteza, kako bi rekao Car-
lyle, jer u njima ne progovara duša nego svijet, okolina, moda. A to je
upravo bivstvo prosvjete, da ona život stavlja na stvaralačke duševne
snage, da ga izvodi iz duše. I po tom ona znači promjenu tečaja života,
jer na mjesto gibanja stavlja uvidjavnost i misaonu odluku, na mjesto
nužde razložnost, na mjesto nagona umni zahtjev, jer čini, da čovjek
ne odjekuje samo na glas izvana nego svojim glasom progovara, jednom
riječi: od a t o m a , što se vladaju mehanički po nalogu izvana stvara
ona m o n a d e, što gledaju iz sebe, pokreću se iz sebe, po shvaćenoj
umnoj ponuci ili po krepko iznesenom bivstvu svojem, u samotvornom
držanju, u s t v a r a l a č k o m n a s t o j a n j u , k o j e h o ć e , d a
p o ž i v i d u h o m i da u svakoj prilici života iznese onoliko smisla i
umne vrijednosti, koliko je najviše moguće. Ona stavlja čovjeka na
1,2,3,4 6,7,8,9,10,11,12,13