Revolucionarni značaj prosvjete očituje se i u tom, što ona stvara
promjenu u n a č i n u a s o c i j a c i j e . Mnoštvo tvarnih čestica drži
se na okupu mehaničkim silama ili izvanjskim stegama. I društvena
masa, u koje nema prosvjete, koliko je mehanizirana, toliko se održaje
dijelom na instinktivnim polugama dijelom na uredbama vlasti, kojima
se toj masi odredjuju odnošaji i diktira tečaj života, jer »gdje se život
ukoči, tu se zakon izboči« (Nietzsche). Pod pritiskom tako mehaničkih i
izvanjskih regulatora — bilo što uopće nemaju osnova u svijesti, jer su
silom nametnuti, bilo što su im ponestali unutrašnji motivi, koji su ih
nekoć vodili, pa je ostala samo forma, a iščezao je duh — život se
snuždi i mlitavo protječe. Prosvjeta oživijujući duševne snage i izdva­
jajući pojedinca iz mase postavlja medjusobne odnose društvenog bitka
na nove osnove. Moglo bi se činiti, da ona tim, što aktivira duševne
snage i ističe pojedinca kao subjekt društvenih odnošaja, u zajednički
bitak unosi tendenciju disolucije. Prosvjeta doista ide za tim, da čovjeka
oslobodi od bezvoljnosti i slijepa podaništva, te tako ruši mehanički
sistem, što životom vlada, ali je daleko od toga, da to nastojanje svoje
završi u anarhističkoj zasadi M. Stirnera: ja stavljam svoju stvar na
— ništa. Naprotiv ona ide za tim, da uklonivši mehaničke regulatore
mjesto njih stavi zahtjev uma i zakon bivstva, mjesto sile ideju, mjesto
slijepe nužde uvidjavnost, mjesto podanstva odanost. Društveni vez i
odnošaji prenose se tako prosvjetom na d i n a m i k u u n u t r a š n j i h
s i 1 a, a nije straha, da oni u toj dinamici ne bi mogli naći sigurna upo­
rišta. U umnosti naime eo ipso leži odnos na ono, što općeno vrijedi i
što svako misaono biće veže i odredjuje. Po tom odnosu upravlja se
život putem razložnosti i umna opravdanja, a tim se unosi u život stalan
pravac, jer se svako očitovanje, svaka misao, izjava ili odluka po naj­
boljem znanju i uvjerenju nastoji omjeriti na istini i pravdi, koje su
duša umnosti, a podjedno se tako život ponad časovitih prikaza i zavod­
ljivih ponuda vodi na visini, s koje se razabire opći smisao stvari i čina.
Na toj visini, na točki idejnoga shvaćanja i opravdanja sastaju se
onda pogledi raznih momenata u nadvremenskom promatranju i po­
gledi raznih ljudi u zajedničkom vidiku. Na tu se visinu dakako treba
vinuti i na njoj se održati. O snazi i ustrajnosti, kojom se to čini, ovisi,
koliko će život i pojedinca i društva imati duha, ili će se pak razvijati
na način tvarne prirode. No toliko je stalno, da u umnosti nalazimo
faktor lične i socijalne integracije, kojega se način sastoji u tom, da
subjektivnost časa i individualnost bitka prevladava pogledom na općene
točke orijentacije, te naposljetku u najvišem zamahu svojem ide za tim,
da iz ograničenosti, posebnoga stajališta i individualne eksistencije do­
segne, koliko je moguće, beskonačnost, širok horizont nadvremenske,
impersonalne perspektive i osjeti bilo sveduhovnoga života.
I u snažnoj afirmaciji bivstva sadržana je ista tendencija, jer i
bivstvo, makar da je individualno odredjeno, u korijenu svojem nosi
o p ć i z a k o n držanja: ono je živa ideja bića. Tečaj života i slučajne
prilike mnogo nas sile, da u borbi za opstanak razvijemo snagu bivstva
samo u ovom ili u onom pravcu u posebnom zvanju i socijalnom polo­
žaju. No prosvjeta i obrazovanost znači zamisliti se u dušu, sabrati se
i
iz cjeline bića dati oduška punom snagom. I što dublje čovjek u svoje
se biće zamisli, to će cjelovitiji izraz dati, a podjedno će ondje, u dubini
1,2,3,4,5,6 8,9,10,11,12,13