12
borba je za vječni sadržaj i vrednote. U ideji leži ljepota i zdravlje
bića. Iznijeti u životu tu ideju snažno i potpuno, održati je u promjen­
ljivim prilikama, na nestalnom elementu života kao na uzbibanoj pučini
morskoj, to je prava borba za opstanak, jer što koristi čovjeku, ako
spasi t v a r života, a izgubi duh? Borba za ideju borba je za harmo­
niju bivstva, a podjedno je dohvaćanje opće ovisnosti svega bitka me-
djusobno. Prenesena u život znači ona harmoniziranje života na soli­
darnost, medjusobnu požrtvovnost i ljubav — jer duh je, koji ljubav
rađa. Ljubav je cvijet prosvjete, koji se razvija na sveobzornom, istini­
tošću i pravdom prožetom umnom nastojanju, — ona je, koja će sve
u jedno spojiti, jer ljubav može sve, c h a r i t a s o m n i a p o t e s t .
Prosvjeta je uznesna duha: ona obnavlja čovjeka za spoznanje, za
čestitost i dobrotu. Kao spoznaja ona je (po Willmannu) vedrina neba
što nadvladava magle i oblake, kao ljubav i dobrota ona je smisao,
koji nadvladava razrožnost i zavadu, što nastaju iz uskoga vida i tijesne
grudi. Ona uzdiže pogled i uznosi srce na visinu gdje se u težnji za
istinom i pravdom božjom sastaju nastojanja iz svih raznih polaznih
tačaka. Ona je i vjerovanje, jer vodi misao i težnju ljudsku do neiz­
mjernosti. Starim je Grcima duga bila simbol veze izmedju neba i
zemlje. Po njoj se spušta božica Irida, glasnica bogova, kćerka uđiv-
1jenja (Thaume), da smrtnicima donese luč božanske istine, i to tako,
da ih udivi i potakne na razmišljanje o svijetu i o životu. Po njoj se
onda i misao ljudska uspinje ođ zemaljskog vida do stana božanskoga.
Skinemo li s ove slike poetično ruho, onda još uvijek ostaje u njoj
sadržana duboka istina: dok pogled naš u nizini kruži, »otkud vida
nema« i naša težnja samo oko sebe gleda, dotle se sav život naš kreće
u uskom horizontu, istom kad se u visokom luku vine prema gore, onda
se pred njim ukazuju sve visine i dubine žića. Po Augustinu može
čovjek da ljubi bližnjega samo preko boga, t. j. on treba da se svim
srcem i svom dušom preda samoj ljubavi, čistoj i neizmjernoj — samo
onda može pravo da tu ljubav prenese i na drugoga. I spoznavanje
traži zanos k samoj ideji, k beskonačnom idealu istine: samo onda mu
se otvara nepomućen pogled na prilike i stvari, koliko je to čovjeku
uopće moguće. Sve naše nastojanje
treba da ide kroz ovako uznesenu
točku. Misli naše i težnje treba da se okupaju u moru neizmjernosti,
đa se okrijepe na izvoru stvaralačkih snaga i da se posvete u duhu —
pa kad se onda tako uznesene spuste u naš ograničeni život, što se
kreće u posebnom zanimanju u odredjenom položaju društvena po­
retka, onda će ga zadahnuti duhom neizmjernosti i vječnosti, udariti
mu žig božanske službe i predanosti najvišem cilju, po kojoj se sav
život, sve sile naše i prilike ukazuju samo kao gradja (materijal), da
se u njem što više, što potpunije ostvari smisao i vrednote duha. Ta
je misao sadržana i u riječima apostola Pavla, kad kaže: Mislite
o
onom gore, a ne što je na zemlji (Kološ. 3. 7.). S duhom istine i ljubavi
treba da čovjek pristupa k svakom djelu. To znači umrijeti za pro­
laznost svijeta i nestalnost časa, i naći utočište u onome, što uvijek jest,
to znači obući novoga čovjeka, koji se obnavlja na poznanje po obličju
onoga, koji ga je sazdao.
U tom smislu može duga u nebeskom luku svojem, u žaru čistih
boja
svojih,
u
živom crvenilu i ljupkom zelenilu,
u mirnom dostojan-
1...,2,3,4,5,6,7,8,9,10 12,13