11
prirode teži, ali ima dužnost biti slobodan, jer za tim teži čovjek po
dohvaćanju idejnog smisla života. Govori se o slobodi i kao pravu čo­
vjekovu, no to je samo izraz za skup svih onih uvjeta, koji su potrebni,
da se zahtjev slobode može provesti. Govori se i o pravu na prosvjetu.
I to može značiti samo skup objektivnih i subjektivnih mogućnosti,
da ona nastane. U suštini svojoj sloboda je kao i prosvjeta dužnost:
svojim marom i trudom treba, da joj svak udovolji; o n a s e n e da je ,
n e g o s e s t j e č e .
*
Drugi zakon života u zaokretu prema duhu je z a k o n h a r ­
m o n i j e .
Prosvjeta stavlja u gibanje duševne snage, ali ih ujedno i udešava
na osnovu akorda bivstva. Već je istaknuto, kako nas prilike života po
individualnoj eksistenciji, na udaru momenta, u izvjesnom društvenom
položaju i posebnom zanimanju sile, da snagu bivstva razvijemo manje
ili više u jednostranom pravcu. Prosvjeta čini čovjeka spremnim, da
svoje posebno mjesto i zadaću izvrši (stručna obrazovanost), ali ona ga
upućuje i na to, da se sabere, da s individualnoga stajališta obujmi
čitavo bivstvo, cjelinu života i sav krug, što se oko njega i nad njim
rasprostire. Svrha je individualnoga života, da svoje stajalište shvati
samo kao polaznu tačku, s koje treba da čovjek dosegne opći smisao
života, đa individualni opstanak shvati kao konkretnu sliku, u kojoj
treba da se odrazi život u cjelini. Neprosvijetljen i neobrazovan, a isto
tako i jednostrano obrazovan čovjek je kao neizgradjen, nepotpun lik,
kojemu nedostaje cjelovitost i jedinstvenost. Prosvjeta udešava subjek­
tivnu misao na objektivno značenje, momentani poticaj na cjelinu života
i trajnu vrijednost, ona dovodi u sklad individualnu volju sa zahtjevom
uma i ne da, da se život iscrpe u trzajima i nestalnom kolebanju, bez
stila i bez pravca, ona u jedinstvu karaktera nazrijeva (s Kantom)
savršenstvo čovjeka i (s Schillerom) unutrašnju ljepotu njegovu. Iz
jedinstva bića po punom izražaju bivstva izvodi ona ravnotežu poje­
dinačnoga života i društvenoga kruga, stavljajući narod i otadžbinu
na svijest i savjest čovjekovu, jer opaža, da se problem naroda ne rje­
šava samo jedinstvom krvi, jezika i državne organizacije. N a r o d j e
d u š e v n i č i n i organiziran je u punom smislu istom onda, kad je
jakim duševnim vezama povezan; narod je na krvnoj osnovici i dru­
štvenoj organizaciji ostvareno duhovno jedinstvo. Od naroda pak pro­
svjeta vodi ritam života do č o v j e č n o s t i i sklada ga na njezin glas, a
naposljetku ga* stavlja na sidro u neizmjernosti d u h o v n o g a s v i ­
j e t a , jer »u duhu svi smo jedno«. U tom religijskom poletu, bez obzira
na posebni oblik vjerskoga shvaćanja, individualni život, sa svojim
kulturnim, socijalnim i humanim tendencijama dobiva aureolu spase­
nja: o duhu živi svijet, u njem nalazi svoje posljednje utočište. To je
najdublji smisao uvjerenja, koje je na svoj način i Strossmayer izrazio,
govoreći o jedinstvu istine i vjere, prosvjete i božanske službe. Po
Platonu ideja je, što stvarima daje ne samo obilježje nego i životnu
snagu. Realnost se teško podvrgava ideji i mučan je trud bića, da u
prilikama života očuvaju svoju ideju čistu i neiskvarenu. Vjernost
prema ideji vjernost je prema svojemu bivstvu, borba je za održanje
svojega unutrašnjeg smisla i poziva, a protiv razorne sile realnosti,
1,2,3,4,5,6,7,8,9 11,12,13