Page 6 - Albert Bazala: O ideji prosvjete

7
borbu za umni smisao, a ta borba ne prestaje, dok život traje, jer u
carstvu duha nema mirovanja; ima samo vječito teženje, koje kad
popusti, onda i život klone. Što su bile samosvijesne monade, postaju
opet bezvoljni atomi u vrtlogu bivanja.
*
Kaogod što prosvjeta razbija mehanizam, tako razbija i ma s u .
Tvarni predmeti su skupovi atoma, agregati čestica jedne vrsti, a sve
su one jednake medjusobno. I u skupu ljudi, gdje nema obrazovanosti,
stanje je manje ili više nalik na ovakav agregat. Duševni život naime
u takovu stanju slabo pulzira, jer je udešen na prilično jednaki način,
na jednolični ritam općega vjerovanja, mišljenja i običaja, u znatnoj
dakle mjeri mehaniziran. Kao neko mrtvilo vlada u njem i samo gdje­
kad ga koji jači poticaj uzbudi, da poput plamena sukne, a onda se
opet slegne u običnom načinu, apatično se predajući tijeku prilika kao
neodoljivoj nuždi. U mnoštvu bića, što čine takav skup, jedva se raza-
bire koje jače, izrazitije lice, sva su ta bića u pretežnoj većini tek
načeti, ali neizradjeni »klišeji«, u koje istom treba da se ureže ođređjen
lik. Prosvjeta oživljujući duševne snage i potičući ih na samotvorno
djelovanje unosi u tu jednoličnost vrijenje. I kao iz uzburkanoga mora
što se dižu pojedini valovi, tako iz one bezlične mase pomalo ustaju
pojedina vidljiva lica, na kojima se odrazuje probudjeni duh i volja.
Samotvornost vodi k samosvojnosti, p o j e d i n a c ( i n d i v i d u u m )
se odvaja od mase l i č n i m shvaćanjem i držanjem, kako to i odgovara
bivstvu prosvjete, koja je po intenciji svojoj protivna šabloni bez duha
i bez izrazitosti. Prosvjeta stavlja život na l i č n o učestvovanje u kul­
turnom i socijalnom radu. Raznoličnost, koja prirodno nastaje po tom
s u b j e k t i v i r a n j u života izravnava ona tim, da sve nastojanje
upućuje na zajednički umni smisao bića i žića i da u podržavanju ove
intencije, a ne u jednoličnom udešavanju svega na jedan obrazac, složi
razne poglede i težnje. Nije potrebno, da svi jedno misle i hoće, ali je
potrebno, da su svi jednako živo prožeti težnjom, đa dohvate pravi
smisao života, da se probiju do istine i pravde — makar i na raznim
putevima, kako je to izraženo u riječima Schillerovim:
Nitko nek ne bude drugome jednak, a f najvišem budi to svaki.
Kako to postići? — Svak u sebi savršen bud\
Upozoriti je pri tom, da je a n t a g o n i z a m m a s e i l i č n o s t i
d i n a m i č k e v r s t i i da čovjek u životu svojem neprestano lebdi
izmedju oba pola. Popusti li na čas napon duha, kao kad se elevacija
snizi, onda se čovjek spušta u stanje bezličnog elementa i gubi se u
nerazlučenoj masi njegovoj. Samo onda, kad se u snažnom zamahu
duševnosti. u živom očitovanju bivstva ili u misaonom dohvatanju
umnosti, uzdiže nad površinu mehaničkoga bitka — samo onda se on
afirmira kao ličnost. Svaki je čovjek atom i monada, masa i ličnost,
sad više sad manje, koliko već kad u njem prevlada tendencija duha.
I život naroda kao i pojedinca u vječnom se nihanju samo na momente
uspinje do kulminacije i po tom uspinjanju, s obzirom na visinu i širinu
pogleda, s obzirom na množinu momenata i bića, koja slijede taj zamah
i s obzirom na ustrajnost, kojom se drže u njemu, mjeri se kulturna
snaga njegova, t. j. njegova afirmacija u carstvu duha.