U
I N T ERME Z ZU
SVJETOVA
Čovjek je u svojoj biti
odnos
. To znači da on nije neko nešto, neko u sebi goto
vo, dovršeno i zaokruženo biće, koje bi se još uz to moglo i odnositi spram neče
ga drugog. Naprotiv, čovjek jest
samo
u odnosu i po odnosu. Strogo gledano on i
nema neku bit, u smislu postojane, jednom zauvijek ustanovljene, stalne naravi i
ustroja. Njegova je bit naime takva da se svagda rađa i tek privremeno (epohal
no) ustaljuje upravo u odnosu i iz odnosa, da bi potom - ponovno u odnosu i iz
odnosa - postajala drugom i drukčijom.
Spram čega je čovjek u odnosu? Spram drugog čovjeka, spram sama sebe, op
ćenito spram bića. Ali ni bića nisu naprosto postojeća, u sebi gotova i dovršena,
već i sama jesu svagda tek u pojavljivanju, nastupanju, pristupanju, nadolaženju,
susretanju, ili pak odmicanju, povlačenju, prikrivanju, nestajanju. No prije sve
ga, da bi se uopće mogla pojaviti, da bi ih se uopće na koji način moglo sresti,
bića trebaju nešto poput prethodno rastvorene čistine, poprišta i »igrišta« svo
jeg pojavljivanja i prikrivanja, prisustva i odsustva.
Čovjek se, doduše, ponajprije i najčešće odnosi spram mnoštva bića u njihovoj
stalnoj mijeni, u igri njihova nastupanja i odstupanja, no može se - i to je ono što
ga čini iznimnim među bićima - odnositi i spram same iskonske čistine u koju
bića nailaze da bi prisustvovala i iz koje se povlače u odsutnost. U tradiciji filozo
fije ta je svem zbiljskom biću prethodeća čistina najčešće bila shvaćena kao ‘mo
gućnost’, te je na primjer u transcendentalnom filozofiranju odnos spram nje bio
prepoznat kao nužni uvjet sveg iskustva bilo koje pojave uopće.
I biće je, i to baš kao biće, to što svagda jest tek u odnosu i po odnosu. Da bi uop
će bilo, mora se i ono odnositi spram izvorne otvorenosti i čistine mogućeg pri
sustva i odsustva, a time i spram čovjeka, koji je pak sa svoje strane bitno upućen
upravo na tu otvorenost. Jer čovjek se, rečeno je, u svojem svakodnevlju bavi go
tovo isključivo onim zbiljskim, ili pak moguće zbiljskim, no može se, u iznimnoj
zgodi - postajući time i sam izniman i budeći u sebi iznimnost čovjeka kao ta
kvog - prvotnije, premda nikad isključivo, odnositi i spram same one čiste mo
gućnosti pojavljivanja svega, spram iskonske čistine sveg prisustva i odsustva. U
tom odnosu više nije upućen ni na koje i ni na kakvo biće, nego na samo ono biti
u svakom mogućem biću, na ‘bitak’.
