u
1
N T E R M E Z Z U
S V J E T O V A
se svagda stječe, slučuje, događa. Utoliko je sklop bitka, biti čovjeka i biča u nji
hovoj mogućnosti neka bitno »
jednokratna
,
iskonska povijesna zgoda
« 3, to znači
ni na što drugo svediva povijesno-epohalna konstelacija onoga što iz sklopa pro
izlazi na svjetlo pojave. Filozofijski shvaćena, povijest nije tek pripovijedanje o
djelima i trpnjama, o usponima i padovima živih bića u svijetu, nije čak ni samo
to sudbinsko zbivanje, već je prije svega toga zgoda iskrsavanja, uposebljenje, in-
dividuiranja bitka, biti čovjeka i cjeline mogućih i zbiljskih bića u jednu, svaki
put jednokratnu konstelaciju koju nazivamo ‘svijetom’ Svijet je »povijesno-epo-
halno svjetlo«4, u kojem se objavljuje i ujedno uskraćuje bitak, u koje nastupaju
i iz kojeg se povlače bića, za koje skrbi, čuva ga i njeguje čovjek, prije svega tako
da u bićima i posredstvom bića odjelovljuje, pro-iz-vodi, a to znači očituje i po
kazuje epohalno jednokratno objavljenje bitka.
Ono što, tako reći, skrivljuje to da bitak, bit čovjeka i bića u cjelini svako na svoj
način uistinu
nisu,
već samo
bivaju
, i to samo u uzajamnom odnosu i iz tog odno
sa, tj. sklopa, tj. zgode, i to svaki put u jednokratnoj povijesno-epohalnoj konste
laciji, ‘jest’
ništa,
kojim je svako od toga na svoj način prožeto i koje tvori iskon i
bezdano središte samog sklopa kao takvog. Premda se to ‘ništa’ čovjeku u pravi
lu pričinja tek praznim i ništavim, može on - živi li sebe kao odnos i zna li da je
i on sam jedan od momenata cjelovitoga povijesnog sklopa - upravo u tom »n i
šta« iskusiti najdublju, sveomogućujuću moć.
Unutar svijeta postojećih bića ono ništa očituje se tek dubljem i pomnijem po
gledu, i to »u često jedva vidljivom tragu«, na primjer »kao granica, kao otpor,
kao kontura lika, kao sjena, kao prizvuk i podtekst«5, što sve našem uobičaje
nom pogledu svagda uzmiče pred prividom punine i snage prisutnog bića. No ko
rak dalje u mišljenju očitovat će ono ništa štoviše i kao granicu cjelokupnog bića
kao takvog, kao onu među preko koje i izvan koje naprosto više ne može biti ni
čega. U oba ta slučaja ono ništa iskušava se samo niječno, kao puka lišenost, ne-
dostajanje bića i nečega, te utoliko kao »ništavno ništa«6. Tek se dubljem uvidu
onog mišljenja koje zna čuti i slijediti »bezglasni nagovor ‘ničega’ u zbivanju
« 7
to ‘ništa’ više ne pokazuje samo kao neprekoračivi obod obuhvatnoga kruga svi
jeta, nego izvornije kao samo njegovo središte: »Van ‘kruga’ ovog svijeta [...] leži
3Vanja Sutlić,
Praksa rada kao znanstvena povijest. Ogledi uz filozofijsko ustrojstvo Marxove misli
, Zagreb
1974, 56.
4 Isto, 56.
s V. Sutlić,
Bit i suvremenost
, 410.
6 Isto, 420.
" Isto 415.
