U
I N T E R M E Z Z U
S V J E T O V A
je istinsko »temeljno vrijeme povijesti
« 15
upravo kao »duboko iskušeni trenu
tak sadašnjice
« 16
i kao »iznimni trenutak« u kojem » i čovjek i svijet postaju
su
vremenu
što znači da doista jesu«17. Bez straha od pretjerane emfaze može i mora
tako shvaćeno slobodno vrijeme biti nazvano čudom: »Daje slobodno vrijeme’, to
jest nekontrolirano, neplanirano, ne-esencijalno, ne-prirodno, uopće moguće, daje
samo ‘vandimenzionalno’ vrijeme uopće moguće,
eto onog čuda nad kojim zastaje
jedna dublja misao nego štoje filozofija,
čuda koje ostavlja za sobom svu metafizi
ku i sav rad uopće, čuda događanja prije događaja, da tako kažemo: povijesti prije
svake povijesti
. « 18
Pitanje je mogu li sloboda i vrijeme sadržani u tom čudesnom,
tako reći pretpovijesnom »slobodnom vremenu« uopće ikada postati temom mi
sli
.19
A ipak, upravo u tome treba prepoznati najviši i najprječi zadatak misli i mi
šljenja: »To je najveći, jedva zamišljivi ‘zadatak’ misli:
da misli povijesnu individu-
aciju u njenom iskonu
, ne po onome kako se već očitovala. U intermezzu epoha,
povijesnih svjetova, misli je kao da nema što da misli: čak je i cjelina prethodno
različitog, koje je naknadno povezano u osvrtu na sveuspostavljajući iskon, ostala
za njom. Pa ipak misao nikad nije tako slobodna i vlastita kao u tom ‘hiatus irrati-
onalis’: tu ona nije odijeljena od ‘bitka’ - kako bi tek naknadno, preko ‘bića’, ‘stva
ri’, ‘predmeta’ do njega došla; tu je ona
jedno
s poviješću i zato povijesno-tvorna
. « 20
S obzirom na svoj položaj i mjesto, drugim riječima na svoj najviši zadatak, povi
jesno mišljenje se, u najstrožem smislu riječi, zbiva u međuprostoru, u
intermezzu
svjetova. Utoliko mu više nisu svojstveni lik, ustrojstvo i bitni način opredmećuju-
ćeg i predstavljajućeg mišljenja
o nečemu.
Bliže bi njegovu narav očitovala odred
ba mišljenja
nečega
, u objektnom i subjektnom smislu ujedno, dakle kao mišljenja
koje ono što misli tim mišljenjem tek uopće pro-iz-vodi, što znači izvodi na svjetlo
pojave, očituje i pokazuje. Riječ je tu prije o nekom »do-puštajućem mišljenju«21,
kojemu je dalek svaki s-hvaćajući, po-imajući operativni, radni zahvat prerađu-
jućeg, proračunavajućeg i preoblikujućeg metafizičkog »forsiranja stvari«22.
Povijesno mišljenje počiva na pribranoj odluci za skromnost primanja i skrb oko
primljenog, zajednostavnost, gotovo neupadljivost sabranog kazivanja
.23
Premda,
15
Isto, 41.
16Isto, 419.
17 Isto, 268.
18V. Sutlić,
Praksa rada kao znanstvena povijest,
38.
19 Isto, 39.
20V. Sutlić,
Bit i suvremenost,
387.
21 V. Sutlić,
Praksa rada kao znanstvena povijest,
28
t
.
22 Isto.
2^Isto, 283.
