D A M I R B A R B A R I Ć : U I N T E R M E Z Z U S V J E T O V A
Ali ništa pogrešnije nego sam taj ‘bitak’ opet razumjeti kao nešto postojano, go
tovo i postojeće. ‘Bitak’ nije biće, a ponajmanje nekakvo postojeće nešto. Goto
vo nesavladiva čovjekova navika i snaga supstancijaliziranja svojstvena grama
tički ustrojenu jeziku kao da sile na to da se i sam ‘bitak’, ma i protiv volje, pomi
šlja kao neko biće. No i ‘bitak’ jest samo u odnosu i po odnosu. I samo ono biti
u svemu bitno je ograničeno i konačno, prožeto dubokom ništavnošću, koja čini
to da se ‘bitak’ - paradoksalno: da bi uopće bio - mora svagda iznova ovako ili
onako upuštati u odnos spram iskonske čistine mogućeg pojavljivanja i prikriva
nja, što dakle ujedno znači spram biti čovjeka i spram mogućnosti bića. Povijesni
odnos »nije samo ni spekulativno jedinstvo ‘formalnog’ i ‘materijalnog’, nego,
preko njega, iznad i ispred njega, takova izvorna punina da su ‘apstrakcije’ (kao
‘bit čovjeka’, ‘bitak’, ‘bića’, etc.) zapravo samo indicirajući primjerene, ne pribli
žavajući se ‘stvari’ nikada do kraja«1.
Bitak, bit čovjeka i bića jesu dakle u odnosu, iz odnosa i po odnosu. Taj sve
mu prethodeći odnos ne smije se nipošto misliti kao puko apstraktan i forma
lan. Naprotiv, u njemu je sadržana takva »iskonska punina« da se u usporedbi
s tim i sam bitak i bit čovjeka i cjelina bilo kako pomislivih i zamislivih, mogu
ćih i zbiljskih bića pokazuju kao nešto tek izvedeno. U odnosu i kao odnos sve to
jest ujedno i zajedno u iskonskom, nerazlučivom jedinstvu:
»Povijest
nije drugo
do zbivanje
odnosa
biti čovjeka, bića i bitka. U strogom smislu, povijest je
odnos
,
naravno, ako se pod njim ne razumije formalizirana relacija relata, u koju može
ući bilo što, nego
izvorna punina
po kojoj sve povijesno jest. Ovaj
odnos
nije ne
što naknadno što pretpostavlja samostalno bivstvovanje čovjeka, sjedne, a bića
i bitka, s druge strane
. « 2
To iskonsko jedinstvo odnosa možda je najuputnije misliti kao
sklop
, pri čemu
ta riječ smislom ukazuje na ono što izriče jedna od vodećih riječi ranoga grčkog
mišljenja apgovia, koja naznačuje neko čudesno jedinstvo onih krajnje različitih,
štoviše suprotnih, koji su ipak jedno s drugim ‘uklopljeni’ i ‘sklopljeni’, ‘uzgloblje-
ni’ na taj način da u tom sklopu ono različito i suprotno ne samo ne gubi ništa od
svoje vlastitosti, svojstvenosti, individualnosti, nego je naprotiv upravo u toj za
jednici s onim sebi suprotnim čuva, štoviše osnažuje i potvrđuje.
Ako već čovjek, bića i bitak nisu ništa postojeće, nego jesu - bolje rečeno sva
ki put bivaju - samo u odnosu kao sklopu i iz njega, tad taj sklop još manje može
biti nešto što jest u smislu naprostog postojanja. Sklop jest samo i jedino time da
1Vanja Sutlić,
Bit i suvremenost. SMarxom na putu kpovijesnom mišljenju,
Sarajevo 1967, 371 i d.
2V. Sutlić,
Bit i suvremenost
, 363.
