D A M I R B A R B A R I Ć : U I N T E R M E Z Z U S V J E T O V A
odmjereno u odnosu na moć, gotovo svemoć sverazlažućeg i sveobrazlažućeg mi
šljenja kakvo znamo iz dosadašnje predaje filozofije, naoko sasvim nemoćno i krh
ko, lutajuće i svagda bez jamstva pred mogućnošću potpunog promašaja, povi
jesno mišljenje sluti da njegov oproštaj i iskorak iz bitno zatvorenog kruga moći,
tog totalnog, sve ubrzanijeg kruženja uvijek istog na sve višem stupnju samopo-
tenciranja, ne potječe iz puke nemoći, nego upravo obratno »iz obilja, suviška,
životnosti za koju je ‘moć’ svagda pro-sjek, od-sijecanje raz-lučenja, razlike«24.
Dopuštajući, budeći i njegujući živu razliku, svojstvenost, neusporedivu jedno
kratnu vlastitost onoga što živi, povijesno se mišljenje više ne da očarati i zave
sti idealom snage stojnosti, postojanosti, trajnosti u svemu što jest: »Stojna lje
pota bitka jest u njegovoj trajnosti. Lijepiti se za
takav
život nije naša stvar
. « 25
Sva će njegova težnja, često tek muka upornog traženja i sustajanja, biti upućena
na mnogostruko opetovano otvaranje i oslobađanje mogućnosti da se rad - koji
»metafizički uzet jest isto što i m oć«26, odnosno »gospodstvo i vlast nad svim
što jest i nad samim sobom, posljednja mogućnost svega i moć nad svim koja sebe
postavlja i u svemu ispostavlja
« 27
-
»obrne, raz-lozi
i tako obrati
upovijesnu
pro-
iz-vodnju bića iz pri-gode bitka i vremena koji će čovjeku, u njegovoj biti, druga
čije, u-godnije po-godovati od gospodstva i gospodarenja«28.
Kao i sam rad, i povijesno je mišljenje u svojoj osnovi suočeno jedino sa samim
onim ništa u središtu povijesnog sklopa kao takvog. No dok se rad - to znači bi
tak bića kao rad - spram tog ništa kao svoje
»načelnegranice«
odnosi, i to posred
stvom »čovjeka radnika«, uvijek i jedino tako da ga bezuvjetno hoće i mora neu
tralizirati, tako reći pripitomiti, »domestificirati i kao domestificirano potčini[ti]
sebi - čineći iz njega (iz Ništa) unutrašnji pokretač svog vječnog kruženja oko sebe
i za sebe, sve na višoj razini samotranscendencije u imanenciji«29, dotle se povije
sno mišljenje bez jamstva, osiguranja i zaštite otvara spram
povijesnog ništa
u
in-
termezzu
svjetova, te se - svjesno toga daje »iz ništenja [..] nemoguće iskočiti« i
da mu se stoga »valja suprotstaviti na njegovu tlu
« 30
- neupadljivo smješta i nase
ljava u samo središte moći, tamo gdje je ona jedino nemoćna: »Obrat svijeta mo
guć je samo iz njegova središta, ne iz oboda koji hoće da korigira vrtnju ‘kruga
! « 31
24 Isto, 59.
25 Isto, 149.
26 Isto, 157.
27 Isto, 43.
28 Isto, 283.
29 Isto, 260 i d.
30V. Sutlić,
Bit i suvremenost,
420.
31V. Sutlić,
Praksa rada kao znanstvena povijest,
150.
28
