Vanja Sutlić
338
tri osnovna momenta svakog načina proizvodnje, a onda i proizvodnih snaga,
klasne borbe i otuđenja, nalaze u procesu nestajanja, zajedno s nestankom do-
sadašnje povijesti. Odnosi u proizvodnji više se ne odjeljuju i ne razdvajaju od
proizvodnih snaga. Klasno društvo odumire s načinom proizvodnje, a otuđenje
prestaje u zajednici slobodnih proizvođača.
No bilo kako bilo, iako se Marx ograđuje od neke povijesti koja bi igrala
ulogu apsoluta, povijest kako je sam razumije nije vijest (zgoda), a čovjek nje-
zin primatelj i kazivač regija onoga što jest. I povijest i čovjek u njoj, s njom
i po njoj, samo su bića koja, osim polemički, ne znaju za zgodu, a kamoli za
kazivanje vijesti. Krivo shvaćena ideologija (»nadgradnja«), zajedno s krivo
shvaćenom kritikom političke ekonomije, učvršćuje povlačenje bitka i njegov
zaborav u ljudi, tako da vijest (zgoda) više nikome ne kazuje ništa, ili je pak
metafora za puko ideologijsko naklapanje. Ako su sve primarne artikulacije
smrtnoga čovjeka gluhe za izazov zgode i odgovor na nju, onda se povijest
(zgoda) u osnovi zadržava zatomljenom u svojoj tradiciji, pa komične
3***
zgode
i nezgode nadomještaju vijest (zgodu); svaka takva manipulacija beskrajno je
udaljena od njezine živosti. Svi uspjesi tehnike, ako nisu nošeni budućnošću
novog početka, ako ne navještaju i ne kazuju zgodu koja se u njima možda na-
javljuje, uistinu su nihilizam nejakih, mada emfatički najavljivanih, efemernih
reminiscencija bivšeg mišljenja.
Povijesno mišljenje nije mišljenje o povijesti. Ono je u najboljem slučaju
sjećanje na nešto na što bi se moglo podsjetiti, ne na prošlu, nego na bilu veličinu.
Povijesno mišljenje (
genitivus subjectivus
) ne govori svakodnevnimmeta-
fizičkim jezikom, kakvi su svi naši zapadnjački jezici. Za povijesno mišljenje
povijest nije objekt, kao za znanost koja računa, a ne misli, kao što nije ni
subjekt, o kojemu govore znanost i obična svijest. Povijest je primarno kazi-
vanje i navještavanje, davanje i primanje istinitog od onog istinitog. A kako je
povijest sama u sebi konačna, primarna zabluda i smrtno lutanje, koje ne gubi
svoju veličinu ni onda kad u sebi iščezava, ona je dobar, lijep i svet udes, koji
se može dogoditi samo smrtnome. Trunčica toga obasjava nas kad volimo, ali
za mržnju u povijesnom mišljenju nema mjesta; mržnja ništi čitav sklop.
Vjesnik vijesti je strašan i skrbljiv. Strašan je jer mu ništa ne može izmak
nuti, a skrbljiv je zato što čuva sve što jest.
Ako vijest (zgoda) ima svoje neponovljive i jednokratne izazove, koje
obično nazivamo epohama, i ako je bila mišljena u epohama u kojima se sve
više udaljuje od punine početka i sve se više bliži tehničkom razviću, onda kroz
te epohe rastu i strah i skrbljivost, raste neizvjesnost udesa. S koliko bismo
pažnje morali primati kazivanje vijestī te ih kao vjesnici dalje pronositi, ako
3***
konačne? op. prir.
