[O povijesnom mišljenju], priredio Damir Barbarić
337
mente čovjeka i čovječnosti. Za svu trojicu bi se moglo reći da im je koncepcija
vremena dijelom vulgarna, jer su vrijeme koje je prošlo ocjenjivali vulgarno,
dok im je sadašnjica dijelom vulgarna, a dijelom pravovremena. Na takvoj
vremenskoj osnovi mogući su počeci povijesnog mišljenja.
Povijesno mišljenje ne misli o povijesti kao ma kojoj vrsti zbilje, nego je
to mišljenje koje se iskazuje i naviješta iz povijesti same.
Metafizičke sheme kao »bitak i vrijeme«, »bitak i privid«, »bitak i mišlje-
nje«, »bitak i trebanje«, unutar kojih se kreću sve metafizičke solucije, uopće
ne dospijevaju do samokazivanja povijesti. Ali, sa svim tim ograničenjima,
povijesno mišljenje bi se moglo interpretirati metafizički kad bi u njemu na
snazi bila ontologijska diferencija bitka i bića.
Horizont vremena kao određenja smisla bitka, mada se odmiče od stare
metafizike, još uvijek se pri svojim bližim određenjima kreće na rubu metafizike.
Metafizika je ono mišljenje koje razliku između bitka i vremena, a po njima
i razliku između bića, vidi u suštini (
ousia
) i biću (
to on
).
Mišljenje koje je u sebe upilo bitak i vrijeme, a preko njih i cjelinu bića,
svekoliku zbilju, još uvijek operira metafizičkim kategorijama, a nije ih pre-
boljelo. To, dakako, posebno vrijedi za identifikaciju bitka kao najvišeg bića
(
creator
) i bića (
creatura
). Sama vijest (zgoda) te je distinkcije ostavila za
sobom, zadržavajući smrtne ljude, bogove koji su znaci vijesti (svete riječi
= kazivanje spasa), nebo i zemlju, koji određuju podneblje smrtnog čovjeka,
zemlju kao ozemlje, kao trud, muku i ushićenje nad plodovima. Tradicionalni
pojam svijeta je iščeznuo, ali je i vijest (zgoda) postala konačnom kao i ljudi.
Na kraju te obje konačnosti omogućuju ljubav, kao uzajamnu upućenost konač-
nosti vijesti (zgode) i smrtnog čovjeka na susret, u kojem se sabrala i nestala
vremenitost i njezina ekstatička artikulacija. Kao i u Marxa, i ovdje
1*
je sve
kasnije djelo nerazumljivo bez ranijih radova.
Samo što Marx ne zna za drugu epohalnu misao od
2**
misli apsoluta, pa
je onda kompenzira epohalnim kontinuitetom. Davno prije Diltheya i drugih
on – na svoj način shvaćenim »prijelazom« kvantiteta u kvalitetu i obratno –
implicite ustanovljuje jedan »vječni zakon«, kako to neki hoće, ili barem zakon
koji vrijedi za posljednju ekonomsku formaciju društva kad ona odumire s
klasama, ili pak za otuđenje koje prolazi istim putom kao i rast te formacije,
trudeći se da u etnografskim studijama pronađe pred-otuđene oblike otuđene
povijesti, nalazeći pritom početke neotuđenosti protiv svojeg metafizičkog
uvjerenja u momentima distribucije, a zanemarujući produkciju, cirkulaciju i
konzumaciju. Možda bi se moglo reći da to čini barem donekle svjesno, jer se
1
*
sc. u Heideggera; op. prir.
2
**
sc. Hegelove; op. prir.
