Vanja Sutlić
336
zajednice. Ma kako izgledala nova povijest, ona se sabire u prisutnosti, a nije
podređena prošlosti i bilosti – baš zato što ih nosi u sebi. Nije nimalo slučajno
da je u svojem nabrajanju ideologijskih oblika tako nisko ocijenio pravnike i
političare, jer smatrao je da se s »ovom formacijom društva <…> zaključuje
pretpovijest ljudskog društva« (MEW, sv. 13, p. 9). Asvi ostali oblici ideologije
potrebniji su za to da bi prestala pretpovijest ljudskog društva. Spojivši logič-
ko i povijesno, on je priredio mislioce povijesti, jer je dominantnu kategoriju
političke ekonomije vezao uz tada dominantno vrijeme.
Nietzsche i Schopenhauer obično i u školskim filozofijama vrijede kao
nepovijesni mislioci. Doduše, priznat je Schopenhauerov prezir spram ishitrene
veličine zapadnjačkih mislilaca; ali ni Nietzsche o tim misliocima nije mislio
ništa bolje, procjenjujući ih kao otvorene ili prikrivene pristalice Platona i
kršćanstva, tog »platonizma za puk«. To donekle začuđuje kad se ima na umu
da su oni u svojim spisima te svoje protivnike obilato navodili. Pa ipak su i
Schopenhauer kritikom građanskog, malograđanskog života i Nietzsche produ-
bljenim iskustvom nihilizma jasno osjećali da se nalaze na rubu dvaju svjetova:
prvi na rubu intelektualne predodžbe svijeta i neutažive volje za životom, a
drugi na rubu čitavog metafizičkog pojmovnog aparata koji usmrćuje život
i beskrajno sebenadmašujuće volje za moć, u čemu će posljednju riječ imati
nadljudi, jazom odijeljeni od sadašnjih ljudi.
Povijesni je paradoks da je Schopenhauer neutaživu žeđ za životom odre-
dio metafizički, dok je Nietzsche volju koja neprestano nadmašuje samu sebe
smatrao egzistencijom svega što jest. Pa i ono što je za Schopenhauera imalo
samo formalnu konzistenciju predodžbe Nietzsche je nadmašio u polipunk
tualnosti volje za moć. Govoreći školski, on za razliku od Schopenhauera
nije bio pesimist, koji bi u muzici i kvijetističkom moralu našao smiraj volje
za životom, nego pesimist vječnog, beznadnog teženja. Vidjevši u svemu što
jest samo perspektivu volje za moć s onu stranu dobra i zla i u krugu krugo-
va, u kojem dominira i zapravo jest vječno vraćanje jednakog u nadčovjeku
koji ga potvrđuje, Nietzsche nije bio – školski rečeno – optimist, nego (preko
Zaratustre) učitelj prevrednovanja starih i zasnivanja novih vrijednosti, koje
će donositi filozof-zakonodavac, mislilac volje za moć kao vječnog vraćanja
jednakog, nadčovjek.
I Schopenhauerova volja za životom i Nietzscheovo vječno vraćanje
jednakog, poput Marxove skore budućnosti, mišljenje je vječnoga »sada«. I
Nietzsche i Schopenhauer polaze od sjećanja kao osnove prošlosti, da bi nad-
čovjeka našli u sadašnjosti ili, kao Nietzsche, u prošlosti koja je kao sada. Za
Marxa je prošlost, uz mjestimične iznimke, priređivanje sadašnjosti u svijetu
ljudi, a sadašnja klasa, klasa najamnog rada, već u sebi nosi sve buduće ele-
