Institute of Philosophy | Library of Croatian Philosophers

[ENG] Juraj DRAGIŠIĆ (Georgius Benignus de Salviatis, de Argentina, de Bosnia, Macedo, de Feliciis, Dobretić, Dobrotić), humanist i filozof, teolog (Srebrenica, oko 1445–Barletta, 1520). U Srebrenici stupa u Franjevački red, a nakon što su je Turci 1462. osvojili odlazi u Jajce i Zadar, a potom u Ferraru, gdje studira teologiju (1464–1469). Svećenikom postaje 1469. Predaje filozofiju u Urbinu (1470–1482), Pisi i Firenci (1488). Na urbinskom dvoru vojvode F. od Montefeltra postaje odgojiteljem njegovog sina Guidobalda i dobiva plemstvo obitelji Feliciis. Za svog boravka u Urbinu piše 1471. dijalog De libertate et immutabilitate Dei, koji posvećuje kardinalu Bessarionu te 1475. De animae regni principe (De voluntate hominis), koji posvećuje Guidobaldu od Montefeltra, i De communicatione divinae naturae, dijalog pape Siksta IV. i vojvode Federica. Znanstvene studije upotpunjuje u Francuskoj i Engleskoj, gdje u povodu polemike između Bessariona i G. Trapezuntija piše obranu Bessariona, Defensorium Bessarionis (izgubljeno djelo). Godine 1485. postaje u Firenci magistrom teologije. Tu je štićenik Lorenza Medicija i mentor njegovim sinovima Pietru i Giovanniju (poslije papa Lav X.) kojima i posvećuje djelo Dialectica nova (1488). Od 1487. do 1491. profesor je filozofije i teologije u Firenci, a 1490. postaje i franjevačkim provincijalom u Toskani te dobiva ime firentinske plemićke obitelji Salviati (de Salviatis). Dragišić se kao filozof obrazuje u firentinskoj neoplatoničkoj akademiji, kojoj svoj pečat prvenstveno daju M. Ficino i G. Pico della Mirandola. Studij platonovske i aristotelovske filozofije, hermetičkih i mističkih spisa, profetološko-astrološke tradicije mišljenja, bit će osnovom njegova učenja o renovatio, tj. ideje o obnovi kršćanstva koja zaokuplja humaniste. Vremenu obilježenu crkveno-političkom krizom i filozofsko-teološkim kontroverzama Dragišić daje svoj osobni biljeg sudjelujući u najosjetljivijim raspravama na prijelomu stoljeća, primjerice u 900 teza Pica della Mirandole o kršćanskoj kabali protiv tomističkih i skotističkih teologa (Conclusiones philosophicae, cabalisticae et theologicae, poslije uključenih u njegovo djelo Apologiae) te u diskusiji o uzroku zla u svijetu (Mirabilia LXXVII, 1489). Godine 1493. predaje u Pisi filozofiju na tamošnjem sveučilištu. Nakon pada Medicija, Dragišić biva zatvoren. Godine 1495. nalazi utočište u Dubrovniku (1496–1500). Postaje generalnim vikarom Dubrovačke nadbiskupije. U procesu koji se vodi protiv dominikanca G. Savonarole (1452–1498), Dragišić ustaje u njegovu obranu svojim spisom Profeticae solutiones, koji piše u Dubrovniku 1497. Za svog boravka u Dubrovniku piše i svoje glavno teologijsko djelo, dijalog De natura coelestium spiritum quos angelos vocamus. Autor je logičkog traktata Dialectica nova, u kojemu se priklanja novim strujama mišljenja (P. Hispanus, P. Venetus). Sudjelujući u religioznim i egzegetskim kontroverzama koje se vode između J. Reuchlina i kölnskih dominikanaca, Dragišić staje u obranu njemačkog humanista, protiveći se uništavanju hebrejskih knjiga (Defensio, 1517). Piše također uvod u djelo De arcanis catholicae veritatis (Ortona, 1518) franjevca P. Galatinusa, u kojemu dokazuje korist hebrejskih knjiga i poriče im heretičnost. Od Dragišićevih rukopisnih djela sačuvana su: De libertate et immutabilitate Dei, Urbino, 1471 (Biblioteca Apostolica Vaticana, Vatikan); De animae regni principe, Urbino, 1475 (Biblioteca Apostolica Vaticana, Vatikan; tiskano u knjizi Z. C. Šojat, De voluntate hominis, str. 139–219); De communicatione divinae naturae, Urbino, 1475 (Biblioteca Apostolica Vaticana, Vatikan); De natura angelica, vjerojatno Firenca, prije 1492 (Biblioteca Laurenziana, Firenca); De gratia, 1492 (Biblioteca Laurenziana i Biblioteca Riccardiana, Firenca); djela Vexillum Christianae Victoriae, između 1507. i 1517 (Bibliothèque Nationale, Pariz) i De assumptione B. M. Virginis, između 1507. i 1512 (Biblioteca Ambrosiana, Milano), koja je Dragišić nazvao Contemplationes Germanicae, napisana su za njegova boravka u Njemačkoj i također se nalaze u kodeksu različita sadržaja u kapucinskom samostanu u Milanu; De excellentiis et dignitatibus B. M. Virginis theoremata, nakon 1507 (Biblioteca Ambrosiana, Milano); Apologeticon Francisci Mariae de Ruvere Urbini ducis adgressionis in Papiensem cardinalem, prije 1511 (Biblioteca Magliabechiana, Firenca); Correctio erroris qui ex aequinoctio vernali in Kalendario procedere solet, prije 1514 (Biblioteca Apostolica Vaticana, Vatikan); Contemplationes de Beata Virgine Maria (Bibliotheca Regia Bruxellensis); Epistulae nonnullae (Archivio di Stato di Firenze). Od njegovih izgubljenih rukopisnih djela poznati su naslovi: Defensorium Bessarionis; In logicam introductorium; Commentaria in libros sententiarum; Liber de raptis i Tractatus de rebus moralibus, atque ad civile regimen pertinentibus. U kodeks u kapucinskom samostanu u Milanu uvezano je i djelo Apocalypsis nova, koje je napisao Amedeo de Silva (B. Pandžić), a neki ga pripisuju Dragišiću (F. S. Ćavar).

DJELA: Dialectica nova secundum mentem Doctoris subtilis et beati Thomae Aquinatis aliorumque realistarum, Florentiae, 1488, Romae, 1489; Mirabilia LXVII reperta in opusculo Nicolai de Mirabilibus, Florentinae, 1489; Propheticae solutiones pro Hieronymo Savonarola, Florentiae, 1497; De natura coelestium spiritum quos angelos vocamus, Florentiae, 1499; Oratio funebris habita pro magnifico et generoso Iunio Georgio, patritio Ragusino in aede divi Francisci, Florentiae, 1499. ili 1500; Defensio praestantissimi viri Ioannis Reuchlin, Coloniae, 1517, Bamberg, 1989; Artis dialectiaes praaecepta vetera et nova, Romae, 1520.

LITRATURA: C. Vasoli, Profezia e ragione, Morano, Napoli, 1974; Z. Šojat, "Dragišićeva filozofska teorija o volji", Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 3–4 (1976), str. 29–66; E. Banić-Pajnić, "Dragišićev spis za Savonarolu (ʻPropheticae solutionesʼ)", Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 27–28 (1988), str. 5–15; E. Banić-Pajnić, "Juraj Dragišić", u: F. Zenko (ur.), Starija hrvatska filozofija, Školska knjiga, Zagreb, 1997, str. 149–163; E. Banić-Pajnić, "Croatian Philosophers II: – Georgius Benignus de Salviatis (ca. 1445–1520) ", Prologomena: časopis za filozofiju 3 (2/2004), str. 192–193.